Tamo gdje nisi

izmišljam oblike tvog prisustva

kao da mogu tješiti…

Kad nisi,

svjetlo čuči na ivicama,

kao da se boji ući

u prostor neispunjen tvojim glasom.

Vrijeme slabo drži

tišina se razlijeva među prstima,

njima sam najjače upamtila

šapat ostao na koži.

August prkosno nosi nezavršena pisma,

pretvarajući riječi u kamenje

preteško za bacanje,

nedovoljno za nadu.

Noću,

stišani u meni na pola daha

dupli su otkucaji –

moji i oni koje si zaboravio ponijeti.

Predugačak je svijet … kad odeš.

Razvlačim ga na sitnice.

Grebav sloj svakodnevnog ne popravljam navikama.

Suviše boli.

Dani pucaju od neizgovorenog

ponekad pišem da zašijem gdje prokrvari.

Nečim, eto, preživljavam…

by Barezi