Kad se ruska soldatetska poigrala s dronovima u poljskom zračnom prostoru, a škotski post rockeri Mogwai zbog Putinovih ratnih eskapada otkazali koncert u Varšavi, ozbiljno sam se bio zabrinuo da bi mogli i otkantati i naše zagrebačko druženje 16.og ovog mjeseca. Srećom, to se nije obistinilo.
Zabrinutost zbog stanja velike zajedničke NATO obitelji bilo je fokusirano na glavni grad Poljske pa sam se s kartom u džepu zaputio s Brača u glavni grad Lijepe naše na koncert Mogwai u Tvornici kulture.
Neosporno je da se metropola i glavne uzdanice post rocka ljube javno. Da nabrojim; Stereolab 14.6. Mogwai 16.9. God is an Astronaut 18.10. Mono 23.11. Drugim riječima svaki mjesec neki žanrovski koncert u Tvornici.
Kako to, pitate se?
Odgovor je jednostavan. Prvo, radi se o zahvalnim izvođačima i autorima. Publike imaju na pretek, uglavnom starije. Ja osobno spadam u one najstarije, 60+, tako da ne čudi da se u TK naguralo preko 2000 duša. Karata ni na ulazu više bilo nije.
Predgrupa je bila nagrađivana škotska autorica Kathryn Joseph. Suportica i miljenica škotskih osobenjaka koja je sa svojim kamaradom Lomondom Cambellom nekako htjela prenijeti svu svoju tugu, patnju, strahove i tjeskobu, obojanu i političkim izričajem.
Emotivno elektroničko sazvučje mješalo se sa sazvučjem tek pristiglih tvorničara čiji je žamor, čavrljanje pa čak i buka nadjačala milozvuke te zanimljive glazbenice koju uspoređuju i s Beth Gibbons. Valjda zbog mračnih tekstova. Iako je taj duo po mom sudu puno bliži autorima tipa Knife ili Lamb. Možda griješim, no u svakom slučaju potencijal je prisutan.
Konačno, Mogwai izlaze na pozornicu. Publika aklamativno pozdravlja bend. U zraku titra napetost i hipnotičko ozračje. U daljini iza sedam brijega čuje se tutnjava, grmljavina, udaraju gromovi, svijetle munje… Ostajem bez daha, ushićen gutam svaki ton.
Trideset godina karijere. Velik broj albuma, filmsk glazbe, soundtrackova…
Miješaju se razornost i nježnost. To je odlika velikih bendova. A, Mogwai to jesu. Neprijeporno. Velik i opasan bend, slojevit, soničan, bučan, tih, eteričan, miran, opipljiv, trijumfalan…
Lijevo krilo benda rotirajući se na instrumentima podsjetilo me na koncert britanske skupine 23 Skidoo na 3. zagrebačkom bienalu u travnju daleke 1983.-e g. kad su se skiduovci izmjenjivali dok su izvodili svoju ultimativno hipnotočku tribal himnu Gospel Comes to the New Gwinea.
Njihovo rotiranje me vratilo u prošlost.
Povijest se ponavlja. Namjerno neću analizirati set listu. Nema potrebe. Mene je jednakom jačinom i žestinom ošinula i buka i tišina.
Za veliko finale ostavljena je dvadesetominutna hipnotička Richie Sacramento, gdje su se naizmjenično mijenjali milozvučje i bučni krešendo..
Ovo je bio koncert koji će se dugo, dugo pamtiti i prepričavati. Genijalno!
by Barezi
