Nekad je pogled dosta da znaš da postojiš cijela.
Stani.
Suze ne popravljaju.
Svijet je teško podnošljiv i neosjetljivijima od tebe.
To nije faza, s tim ćeš morati da živiš.
Rijetko ćeš biti pošteđena.
Ali, tad, kad stisne, zagusti, pritisne, sjećaj se ovog pogleda.
Da te neko gledao kao istinu – ne iluziju, želju, nego tebe takvu kakva jesi.
Bez potrebe da se dopadneš.
Sjeti se da si u ovim očima bila mir. I oluja.
Da si mogla šutiti i sve bi bilo rečeno.
Pogled je istina, sve ostao samo šum.
Kad ne bude nikoga da razumije, riječi budu strane i sebi postaneš daleka, znaćeš da si bila dovoljno.
Neće svijet umjeti da te voli kako zaslužuješ.
Biće grub, gluh, nezainteresovan.
Tražiće od tebe da se smanjiš, uklopiš, zašutiš.
Ali, znaš – nisam te birao zato što si laka.
Niti zato što si mi trebala.
Birao sam te jer si mimo dlanova pamtiva.
Jer ostaješ u tišini, kad se tvoje ime više niko ne usuđuje zamisliti.
Ako ikad posumnjaš, sjeti se: ja nisam – nikad.
Neću.
Nikad.
Neporecivo.
by Barezi
