U samo mjesec dana u hramu glazbene kulture u zagrebačkoj Tvornici imao sam prigodu odgledati, bolje kazano poslušati, dva giganta svjetske glazbe; škotski Mogwai i irski God Is An Astronaut.

Treći titan japanski Mono zaokružit će ovu trilogiju 23.11. 2025. u Vintage baru.

Nestrpljivo očekujuci Mono pozorno sam poslušao irske astronaute u solidno popunjenoj Tvornici, koja je inače zanimljiv prostor, idealan za ovakav tip glazbe. Mogwai je to pokazao 16.9. a, sinoć (19. 10). su Irci samo potvrdili tu činjenicu.

Braća blizanci Torsten i Neils Kinsela i njihov suborac na bubnjarskom setu Lioyd Hanney svojim su zvučnim i supersoničnim nastupom ispleli zvučni makrame koji je očarao publiku, i mislim da nema nikog tko je ostao ravnodušan na ono sto su nam astronauti podarili.

No, pođimo redom.

Na pozornicu se prva popela londonska violončelistica Jo Quail koja je u svom polusatnom nastupu pokazala svu istinsku ljepotu i sposobnost koja je očarala publiku, a koja ju je nakon svake kompozicije ispraćala gromoglasnim pljeskom.

Bit ću iskren i priznati da je i mene doslovno izbacila iz tračnica sa svojim muziciranjem, pa su mi se u glavi vrtjele raznorazne misli. Njezin nastup neki uspoređuju s Laurie Anderson, neki s Bjork, a neki isu tako daleko da vide i elemete Diamande Gallas. No, meni je njezina izvrdba u početku dosta asocirala na ledeno glacialnu elektroniku Ben Frosta. Kasnije kompozicije su dosta vukle na “Sonatu duhova”, Tuxedomoon. Sve u svemu, ispraćena je ogromnim pljeskom.

Sami koncert God Is An Astronaut je otvorila “Fallen Leaves”, kompozicija posvećena njihovom nedavno preminulom ocu. Nažalost, nije samo ta nesreća zadesila braću. Naime, prije smrti oca izgubili su i nećaka koji je netom bio napunio sedam godina. “Epitaf” kompozicija iz 2018. svom melankoničnom silinom zorno nam prikazuje tugu koju braća osjećaju prema tim gubitcima.

Redale su se stvari i s novog albuma pokazujući nam svu zaokruženost i punoću zvuka koju su nam podarili astronauti. Ipak, pravi klimaks nastao je onaj čas kad se na pozornicu ponovno popela Jo Quail. Njezin eksperimentalni uvod poslužio je astronautima da je iznova kooptiraju u bend oplemenujući njihov ionsko obojani sound. No, ovog puta pristupila je konvencionalnom načinu sviranja izvrsno se uklopivši u simfoniju irskih post rockera.

Publici je bilo naznačeno da neće biti bisa, ali je zato koncert završen desetnominutnom eksplozijom “The end of Brigining” pruživši onu uzvišenost poput bljeskova izvornog, ali krajnje jednostavnog light showa koji je u tančine pratio njihov nastup.

Jedina zamjerka ovom odista odličnom koncertu je zatvaranje šankova poslije svirke tako da nisam mogao podijeliti dojmove uz čašu piva sa sudruzima koji su uz samu ogradu sa mnom gledali koncert.

Sredovječni gospodin iz Baške Vode, dakle sa samog juga kao i ja, rekao mi je; Nema trenutno bolje muzike od post rocka.

Slažem se, odgovorio sam mu i otplovio u bajkovitu noć irskih astronsuta.

by Barezi