Iluzija u životu, svemu što jeste manifestirano kao bivanje u sferi tijela/emocija/mišljenja/djelovanja/svega/ničega, je prisutna na način da ona predstavlja uvijek neki svijet koji kritički apsorbira zbilju i prevodi se u beskonačnim konotacijskim mogućnostima čitanja i percepcije, ali ustvari se stvarnost Života mjeri prema njenim postavkama unutar društvenog poretka kojem pripada, ali i u odnosu prema gospođi Smrti. Gospodin Život i Gospođa Smrt u ljubavnoj su vezi i stvaraju Beskonačnost, a u transcendenciji Beskonačnosti krije se Mogućnost aktualizacije Neizmjerne Tajne Izvora. Međutim i društvo i poredak i umjetnost i život, su institucionalni modeli unutar preraspodjele energije, a svaki čovjek nađe se ili ne nađe unutar nekog poziva/poslanja. Trafika pored kestena mijenjala je svoje funkcije i svrhe, ali suštinski, prostor se uvijek mijenja, diše, pulsira u svim razinama, metafizičkim i fizičkim, međutim, tišina sve to čini mogućim. Iluzija, tišina i puls beskonačnosti… Iluzija u životu nije samo zabluda, ona je tkanje stvarnosti, nevidljiva mreža između tijela, emocije i misli. Sve što postoji, sve što diše i nestaje, obavijeno je velom privida koji se prelijeva iz svjetova u svijest. U tom beskonačnom zrcalu percepcije, stvarnost se ne mjeri činjenicama, već odnosima, između čovjeka i društva, između života i smrti. Gospodin Život i Gospođa Smrt plešu svoj vječni ples. Njihova ljubav stvara Beskonačnost, a iz te beskonačnosti izranja Mogućnost, tihi šapat Neizmjerne Tajne Izvora. U njihovoj vezi krije se najdublja istina: da ništa ne može biti potpuno živo ako nije dotaknuto smrću, i da ni smrt ne postoji bez tragova života. Društvo, poredak, umjetnost, pa i sam život, sve su to institucionalni modeli preraspodjele energije. Čovjek kroz njih traži svoje mjesto, svoje poslanje, vlastiti poziv unutar velikog sustava pulsirajućih značenja. Trafika pored kestena, nekad puna novina i razgovora, sada je možda prazna, ali prostor pamti. Sve se mijenja, ali ništa ne nestaje. Prostor diše, pulsira, širi se i skuplja kao srce svijeta. A iznad svega, iznad buke i mijene, postoji tišina. Ona sve to omogućuje, i život, i smrt, i iluziju. Tišina je pozadina stvaranja, dah između otkucaja postojanja. U njoj počiva istina koju ne možemo izreći, ali je možemo osjetiti – kao prisutnost koja sve drži, i sve dopušta. Tišina, na kraju, nije praznina. Ona je temelj svega što jest, početak i kraj iluzije, i možda jedina istina koju Gospodin Život i Gospođa Smrt dijele bez riječi.

Nema nemogućeg. Da, stvarno nema nemogućeg i to zato jer sve postoji u polju beskonačnih mogućnosti koje borave u carstvu djelovanja svijesti. Nemogućnosti su samo načini podešavanja stvari na način da im se pripiše neka nepostojanost. Ali, moj život je sam po sebi moguć i postojan, tako da je meni nemoguće zamisliti neku nemogućnost, jer čim je zamišljena postaje mogućnost. Možda su nemoguće samo stvari koje još nisu stvorene u mašti, ali i one čekaju svoje vrijeme. Danas je prilično važno imati svoj stav o nečemu. Sada sam pomalo nervozan jer moram obaviti nuždu. To je to, priroda je neumoljiva i ništa ju ljudski ne može upropastiti. Ona se uvijek snađe i u svom nekakvom zakonu postaje podešena kao stvarnost koja uvijek nešto obećava. To što nema nemogućeg, ne znači da se na razini tjelesnoj, materijalnoj mora i realizirati. Za neke stvarnosti je bolje da postoje samo kao solucije i konstrukcije čiste imaginacije. Vani je zelena trava i proljeće je bilo, a sada je jesen. Ustvari, svaki oblik potrošnje je samo odabir svijesti da nešto pokrene. Kao mali dječak u trafici sam kupovao metke za svoj pištolj plašljivac, novine i žvakaće. Uživao sam u pucanju iz svojeg pištolja, svaki zvuk ispaljenog metka nekako me povezivao s iskonom čuđenja. Nema nemogućeg, ta rečenica otvara vrata svijesti prema prostranstvima bez granica. Sve što postoji, postoji u polju beskonačnih mogućnosti, u carstvu gdje svijest oblikuje stvarnost prema svojim mislima, željama i vjerovanjima. Nemogućnost je tek privid, način da se nečemu oduzme značenje, da mu se privremeno uskrati pravo na postojanje. Svaka zamišljena stvar već je moguća, jer u trenutku kada je misao dotakne, ona se utjelovljuje – makar i kao sjena u polju imaginacije. Možda je jedino nemoguće ono što još nije sanjano, ono što čeka da bude rođeno u mašti, u tišini svijesti koja još nije otvorila oči. Mogućnost, dakle, nije samo stanje, nego kretanje, dinamika između misli i stvaranja, između svijesti i svijeta. Ipak, ne mora se svaka mogućnost materijalizirati; neke je bolje ostaviti u sferi ideje, kao čiste solucije mašte, čija je svrha nadahnuće, a ne ostvarenje. Priroda, neumoljiva i veličanstvena, pokazuje da život teče unatoč svemu. U njoj nema nemogućeg – sve se preobražava, sve traži svoje vrijeme i svoj oblik. Čak i najneznatniji čin, poput potrebe tijela, potvrđuje da je čovjek dio tog zakona neprestane prilagodbe i postojanja. Sjećanje na djetinjstvo, na trafiku i željezni pištolj plašljivac, vraća u onaj trenutak iskonskog čuđenja. Svaki ispaljeni metak bio je znak otkrivanja svijeta, dokaz mogućnosti igre, stvaranja i radosti. I danas, u svijetu odraslih i složenih istina, ta dječja iskra ostaje temelj svake spoznaje: sve što možemo zamisliti – već postoji. Svemir mogućnosti nikada ne spava; on se širi svakom mišlju, svakim dahom, svakim pogledom na zelenu travu koja, bez pitanja, uvijek iznova raste.

Stvarnost se stalno događa i ljudi joj uvijek na neki način robuju. Uostalom, svaki oblik djelovanja za sobom povlači i neku odgovornost. Pišem to što pišem, ali riječi cjelokupnog kozmosa su mi na raspolaganju, a ja ih koristim na način na koji mi se sviđa. Čopori ideologija se stalno provlače kroz sustav mijene. Ljudi zalutaju u ideologiju zato jer se prepadnu izobilja svih mogućih mogućnosti. Nemoguće je samo stvar ljudskog straha ili pak dostignute slobode. Ovisimo o mnogočemu i stalno nešto potražujemo, a ustvari ne znamo na koji način preboljeti vlastitu izgubljenu utakmicu s vječnošću koja postoji samo zato da bi nas smrvila i odvela u neznačenje. Ali, zato i postoji vrijeme da bi nas od toga spasilo. Vrijeme postoji samo zato da nas vječnost ne bi sprešala u ništa u neznačenje. Dobro, tako stvari stoje, ali to je samo jedna moguća perspektiva, svaka druga istina ili izrečena stvarnost je također istinita. Stvar je u tome da danas sve može postati istina i zakon. Junačka djela stvaraju ljudi koji su sposobni nadrasti vlastite blokade i komplekse na način da ih osvijeste. Nikada neću zaboraviti jednog čovjeka koji mi je rekao da je strah vodič kao i ljubav. Taj čovjek je samo proizvod moje imaginacije. Ali, on postoji kao neka izmišljotina. Ustvari, izmišljotine i čine svijet podnošljivijim i radosnijim. Svaki oblik postojanja je moguć, pa makar i samo na razini pretpostavke, tu je pretpostavka moćna, jer može stvoriti bilo što. Sada se odmaram i pomalo se hladim, oprosti jeziku, ali moram ubrzo na wc. Idem. U trafici su radile razne drage prodavačice koje su oblikovale moje životno iskustvo i percepciju u odnosu na doživljavanja trafike i njenih prostornih modela u odnosu na beskonačne geometrijske protežnosti u metafizičkom i fizičkom smislu.  Stvarnost se stalno događa. Ona pulsira, širi se i skuplja poput daha svijeta, neprestano oblikujući čovjeka koji joj robuje, iako vjeruje da je slobodan. Svaki naš čin, svaka misao, nosi odgovornost – jer stvarnost nije ništa drugo nego ogledalo u kojem se prepoznaje naša vlastita kreacija. Pišući, koristim riječi kozmosa, beskonačne i sveprisutne. One su alati slobode, ali i mreže ograničenja. U njihovoj igri krije se sve: i ideologija, i strah, i mogućnost. Ljudi često zalutaju u ideološke čopore jer ih preplaši širina izbora. Previše mogućnosti rađa potrebu za granicama, za nekom vrstom prividne sigurnosti. Nemoguće, zapravo, ne postoji. Ono je samo oblik ljudskog straha ili, paradoksalno, posljedica prevelike slobode. Čovjek se ne boji smrti – on se boji beskonačnosti. Vječnost bi nas, da nema vremena, samljela u ništavilo. Vrijeme postoji kao zaštita od beskraja, kao humani okvir neizrecivog. A istina? Danas svaka stvar može postati istina. Istina se više ne pronalazi, ona se stvara, kao osobni zakon, kao trenutna odluka svijesti. Junaštvo nije u pobjedi, nego u svjesnosti. Junak je onaj koji osvijesti vlastite blokade i prođe kroz njih bez oklopa. Sjećam se čovjeka koji mi je rekao da su strah i ljubav isti vodiči. Možda nikada nije postojao, možda je tek izmišljotina, ali i izmišljotine stvaraju svijet. One ga čine lakšim, podnošljivijim, pa i ljepšim. Sada, dok se odmaram i hladim, sjetim se trafike, one male postaje stvarnosti gdje su prodavačice, osmijesima i sitnicama, oblikovale moj svijet. Trafika je bila mikrokozmos, mjesto gdje se fizičko i metafizičko susreću, gdje prostor diše između riječi i tišine. U konačnici, stvarnost je trafika beskonačnosti: uvijek otvorena, uvijek puna priča, uvijek spremna da nas podsjeti – da i ono izmišljeno može biti istinito, ako mu udahnemo dah postojanja.

Ali, opet je sve stvar jezika i njegovih predispozicija. Razlika između tijela i ideje je u načinu formiranja skladnosti, formulacije ostvarenja ideje u praksi. Treba uzeti u obzir da čovjek rijetko kada uspijeva ostvariti sebe kao biće potpune prakse, odnosno kao biće svojih snova. Kao ljudi izuzetno smo skloni idealizirati vlastito postojanje i sklonost prema romantici i laganoj patetici je britka institucija, ali, to kaže tek jedan čovjek, koji ima vlastitu subjektivnu emocionalno – mentalnu mapu, dakle, možda je stvarno i poželjno pozdraviti institucionalnost i zagrepsti po površini vlastitog egocentrizma i zapitati se; postoji li bilo što izvan mene samog! Ah, pa se nađemo u subjektivnom idealizmu i super – informatičkoj mogućnosti kreiranja svjetova. Upravo se u razlici između realizacije snova i sudbinskih relacija odvija drama ljudskog postojanja. Na neki način ljudi postoje kao bića snova i kao bića proste realnosti. Interesanto je kako ustvari svaka istinska i duboka povezanost sa stvarnošću svoj temelj ima u ljubavi i u emaniranju duhovnog ljubavnog ekstrakta, sve je bitna relacija sa smislom življenja u čudu i neiscrpnoj dinamici percepcijskih beskrajnih očitovanja zagonetki ljepote postojanja. Ljubav je duhovni ekstrakt svijeta, njegova suština i ritam. Ona je sposobnost da u svemu prepoznamo čudo, da u banalnom pronađemo beskraj, u prolaznosti – vječnost. U konačnici, sve je relacija – između jezika i tišine, između čovjeka i njegova sna, između smisla i beskraja. I možda je upravo u toj relaciji skrivena istina: da postojati znači voljeti, govoriti i neprestano pokušavati ostvariti neizrecivo.

by Barezi