1. Dragane, Vi ste na crnogorskoj književnoj sceni prepoznati kao “polivalentni umjetnik s komediografskim umijećem i iskustvom”. Bije Vas glas da u okvirima svog stvaralaštva nijeste zapostavili nijedan književni žanr. Postižete zapažene uspjehe ponajvećma sa Vašim dramama, tu je i roman „Vesela Amerika“, pišete poeziju, prozu… Zbog te činjenice, Vi  nekako dođete najpozvaniji da nam odgovorite na pitanje: kakvo mjesto među ostalim književnim formama danas treba dati aforizmu?

Aforizam je svevremena forma, na kojoj su se oprobavali najveći svjetski umovi, počev od grčkih filozofa, pa i ranije, sve do današnjeg dana. I to je proces koji nikad neće stati. Čar aforizma je da predstavlja formu za izabrane. Njime se teško baviti, teško ga je otkriti u šumi razmišljanja i govora. Na ruskom jeziku čak i ne postoji imenica aforističar, nego se govori: pisac aforizama, autor aforizama. A to znači da na ruskom jezičkom tlu nije stekao status žanra, u smislu da imamo formulacije: pjesnik, prozni pisac, romanopisac, nego predstavlja nekakav prateći dio književnosti. U tome i jeste paradoks aforizma, što predstavlja aneks na žanrove, a svojom dubinom ostaje više upamćen nego mnoge duže prozne ili pjesničke forme. U svakom slučaju, uvijek možemo reći: “Aforizam je mrtav – živio aforizam..!”. Riječ je o nevjerovatno vitalnoj formi, punoj izazova za sve one koji smatraju da mogu sadržinu jednog poglavlja, ili jedne pjesme, izreći u nekolike riječi. Aforizam je zato uvijek, pa i danas, provokativan prostor za sve one, koji misle da umiju da misle.

2. Došli smo do saznanja da se priprema da iz štampe izađe knjiga dr Ratka Božovića o sedmorici crnogorskih aforističara, među kojima ste i Vi zastupljeni. Profesor Božović je sociolog kulture i jedan od ljudi koji su se najviše trudili da doprinesu osvetljavanju osobenosti ove vrste izražavanja. Književna kritika djeluje nezainteresovano za ovaj žanr. Da li možete pretpostaviti porijeklo te odbojnosti?

Književna kritika je uglavnom u tom problemu što samo oni izabrani, poput Ratka Božovića, umiju da intelektualno raščlanjuju aforizme, pokazujući svu njihovu dubinu i ljepotu. Klasični kritičar ponekad smatra da svoju duboku misaonu aktivnost degradira ako se pored svih romana, drama i pjesama okrene aforizmu, kao, kako to kaže jedan aforističar: “driblingu duha na malom prostoru”. Aforizmom je vrlo često sve rečeno. Dobrom aforizmu i nije po svaku cijenu potreban dobar tumač. Aforizam je za sebe i književno djelo i kritika o samome sebi.

3. Satiru je oduvjek u stopu pratila cenzura. Tako je, bez sumnje i danas. Nekad je više otvorena, nekad manje, ali uvijek sjedi za vratom satiričara. Recite nam, u kakvom se obliku cenzura danas najčešće javlja?

Današnjem piscu depresivno djeluje stanje u kojem ga niko ne zarezuje, napadao vlast, ne napadao. Danas su druga vremena, a vlasnici vlasti i u Crnoj Gori smatraju da je najbolje ostaviti pisce samima sebi, bez censure, bez davanja na taj način i dodatnih poena aforističaru, koji danas, htio to, ili ne, ipak živi i u sjenci samoga sebe. Dakle, režim je pisca ostavio da sam sa sobom razrješava pitanja censure, znajući da bi mu samo doprinio na stepenu popularnosti ako bi ga proskribovao, javno optužio, i sl. Prošla su ta zlatna književna vremena kad su pisca gonili, i doprinosili progonima da kod naroda bude još čitaniji, poštovaniji.

4. Najnovija zbirka Vaših aforizama nosi naziv „Aforizmanija“. U aforizmima iz te zbirke u prilici smo da oslušnemo opšte višeglasje koje tamo vlada, prepoznajući glasove ljudi iz najrazličitijih sfera društva koje nas okružuje. Čini se da je tu riječ o nekoj vrsti kolektivne manije?

Prvo je riječ o mojoj sopstvenoj maniji. Jer sam tokom posljednje dvije godine i bukvalno živio u svijetu aforizama, ponirući u njihovu smisaonost i strukturu, tragajući za njihovom suštinom, pretvorivši se u neurotičnog lovca na aforizme, koji se jave kad se njima hoće, i iščeznu kad oni hoće, ostavljajući bijednog pisca da pati što nije dovoljno brzo, kao pištolj, potegao olovku, i zabilježio misao, koja je ironično proletjela u tamu uma kao meteor, da se možda više nikad ne povrati, ostajući anonimna, sakrivena, likujući na račun sporog pisca, nesposobnog da je uhvati u letu u mrežu svojih stranica…

Pored navedenog, sigurno mi je i naše današnje, traumatično društvo, haotični stil života, i sve ostalo, bilo od pomoći da prepoznam cilj aforizma da notira svakidašnjicu, da je prokomentariše sažeto, jezgrovito, uz trijumf smijeha prema svima onima sa kojima se smijehom i treba obračunavati. U svakom slučaju, aforizam je lakmus papir, kojim se na malom prostoru pišu romani o današnjici našoj nasušnoj, nepresušnoj.

5. Iako govori o našim manama, “Aforizmanija” je izuzetno dobro prihvaćena od strane publike s kojom se srećete na promocijama zbirke…

Publika odlično prihvata ovu knjigu, jer je pisana, prvenstveno, iskreno, zatim dugo i prilježno, prepravljana mnogo puta, te se čitav savjestan postupak i osjeća na stranicama “Aforizmanije”, što je dobar znak za čitaoca da sam ga kao literarnog konzumenta ispoštovao. A kad se uspostavi povjerenje na relaciji čitalac – pisac, onda se i ostvaruju pretpostavke za komunikacijski kod, za interakciju preko aforizma, kao zagonetke duha, koja se kod naše publike uvijek odgoneta na najbolji mogući intelektualni, duhovit način.

6. U svojim aforizmima se često obračunavate sa grozotom banalizacije osnovnih ljudskih vrijednosti i obesmišljavanja ljudskih odnosa. Dok govorite, publika se smije i svi ti ljudi vjerovatno i sami naslućuju da se ne smiju nikome drugom do sebi samima. Vjerujete li da aforizam posjeduje moć katarze, moć da one koji ga čuju može i podstaći da prevrednuju svoju zbilju, čak iako im se predstavlja kao najbolja od svih mogućih?

Pitanje Vam je toliko dobro sročeno, da mogu samo da kažem jedno: da. Slažem se sa svim Vašim pretpostavkama. Tako – već nikako..!

7. Na šta bi, po Vašem mišljenju, neko ko se danas bavi satirom trebalo najviše da obrati pažnju?

Treba samo da se osvrće na društvena zbivanja, a književne građe za stvaranje dobrih aforizama zaista mu faliti neće. Zahvaljujući Vladi Crne Gore. I mnogima pored Vlade. Jer aforizam na blistav način žigoše. Toliko čak, da ga i oni, na čiji račun je upućen, ako je pravi, prihvataju uz osmijeh. No, svaki aforističar, da bi se šalio na tuđi, treba prvo i prvenstveno da se šali na vlastiti račun. Na taj način se uspostavlja korektan tematski balans, i odnos prema svima, te i sebi samome.

8. Na kraju ću Vas zamoliti da naše čitaoce počastite sa nekoliko Vaših aforizama, po ličnom izboru:

Pitali klasičnog Crnogorca gdje će dočekati razorni zemljotres, a on veli: „A đe – ja, bogomi, tradicionalno – u krugu familije.“.

„Druže sudija, kad me komšija udario sjekirom u glavu, taj detalj mi se nekako ponajbolje urezao u mozak.“

Kad je umro stari predsjednik izvidjača u Podgorici, njegovo članstvo mu je poželjelo sretan izlet na Čepurke.

U posljednje vrijeme ne stižem od posla da odem na saučešća. Bože zdravlja, biće sahrana…

Kliše čestitka: ”Svom sinu majka želi sretan brak, i da mu svaki naredni bude ljepši.”

Nakon sukoba hladnim oružjem u staračkom domu, policija je energičnom akcijom oduzela svih deset kišobrana.

Oglasi:

”Prodajem povoljno kuću s izvanrednim pogledom na more. Lokacija: odmah pored repetitora na vrh Lovćena.”

”Zbog bračnih nesuglasica mijenjam porodičnu grobnicu za dvije manje.”

”Pošto smo oboje sahranjeni u zajedničkoj grobnici, ja, kao donji, pozivam svoju suprugu da mi se miče s mrtva života.”

Svojoj dragoj babi srećan odlazak na onaj svijet žele njeni unuci, uz poznatu narodnu pjesmu: ”Dug prema zemlji vraćat’ se mora”.

Srećni gradjanin čestita sam sebi konačni razvod braka uz pjesmu Muharema Serbezovskog: ”Zašto su ti kose pobelele, druže?”…

Politički:

Oglas vjernog partijskog člana: ”Izgubljena partijska knjižica. Molim poštenog nalazača samo da mi javi koja ono bijah partija..!”

Žena jednog političara formirala političko-bračnu parolu: ”S mužem uvijek, pod mužem vazda..!”…

”Gospodo, – reče jedan političar – ima raznih izlaza iz krize. Evo, uzmite, na primjer, motiku.”…

”Uzmi je ti.” – rekoše gospoda.

Jedan funkcioner se naotvarao toliko gradilišta da je poslat na ljekarsko posmatranje. Rendgenom je utvrđeno da mu je udario kamen temeljac u glavi.

Ostali smo odavno bez Briona… No i danas ima još dosta sa Briona embriona.

Pikanterije:

„Vi ste u horoskopu bik?“ – upita jedna žena starijeg gospodina, a on uzdahnu: „A bio nekad, moja gospođo…“

Direktor veli sekretarici da ide da vodi ljubav sa svojom suprugom, a ona herojski razdrljila grudi: ”Samo preko mene žive”.

”Teško je s mojim mužem – jada se jedna žena. – Nikad ga nema doma. Olakšavajuća okolnost mu je što kuća ni mene ne gleda.”

Pri izboru jela na večeri u hotelu, dama je pogledala u svog partnera, i naručila govedju glavu. On je pogledao u nju, i naručio pileći mozak.

Na večeri za dvoje, on je jeo za troje, a ona pričala za četvoro.

”Ja držim distancu u ljubavi – reče djevojka. – Sa svojim momkom jes da imam seksualne odnose, ali osim toga ništa dublje.”

Jedan stariji gradjanin rastužio se zbog gubitka seksualne moći, njegova supruga mu odmah za utjehu kupila roman Hemingveja ”Zbogom oružje”…

Jedan stari penzioner bi želio da se noću sa suprugom provoza brodom po olujnom moru. Veli: ”To mi je još jedina šansa da sa suprugom doživim buru u krevetu.”…

”Kako mi je muž poletan za one stvari – jada se jedna žena drugoj – idem da ga prijavim u nekretnine…”

Jedna grešnica otišla u crkvu, i za oprost grjehova zapalila svijeću. Proporcionalno veličini svojih grjehova, bolje da je odmah zapalila crkvu.

Kad je jednom momku u Crnoj Gori operacijom promijenjen pol, drugovi mu poslaše telegram tradicionalne sadržine: ”Srećan oporavak, i nek je nazdravlje ostatku”.

razgovarao: Bojan Rajević