Smrznuto je sve u iskonu povijesnih zabluda. Doduše, svaki junak vrijedan je štovanja, bez obzira što su forma i sadržaj u kojima je djelovao nužno bili pokretani agresijom, mržnjom, ili strahom za goli život. Golotinja je oduvijek neshvaćena, a idealni nudizam je kada vlastitu bol isijavamo izvan skučenog prostora vlastite subjektivnosti, u ralje javnog polja, pa makar nas raznijela istina, o boli i hranjivoj soli. Plemenite harfe stoljećima glazbenim estetskim idejama nastoje prikazati kako svaki ljudski pothvat koji je pokretan plemenitim namjerama, zaslužuje biti stavljen na pijedestal divljenja. Izvan svih granica je sloboda, i ona nema cijenu. Sve granice, nacionalne, granice identiteta, države, svode se na narativne institucionalne strukture, na kalupe unutar uma, koji još uvijek, na kolektivnoj razini ne može funkcionirati bez tih kalupa i određenja kojima se pozicionira frekvencija energije pripadnosti i svojevrsne dogme identifikacijskog miljea sa specifičnim vrijednosnim gabaritom. Epohalna bitka se proteže kroz samu srž tehnološke i kulturološke strukture suvremene civilizacije. Na radost, ili, nažalost, sve je dijalektički situirano unutar jezičnih matrica, sve bitke i svi pokušaji stvaranja mira proizlaze iz nemirnih duboko usađenih problema u ego – konstitucijama, institucija rata, straha, ekstaze i buđenja, nakon pobjede i poraza, svoj izvor imaju u nezreloj prirodi ljudskog bića, jer, do kada će nam biti potrebni pali ljudi koji su svoje živote dali za neki ideal kojem je osnova obrana, ili napad, zbog uzvišene ideje koja se provlači historijskim paradigmama aksiološko – vrijednosnih ideala o tome kako i zbog čega je upravo takav model (državni, institucijski, dogmatsko – indoktrinirano – egzekucijsko – fobičan), potreban i nužan za još jednu ekstazu i divljenje unutar postignutog konačnog rješenja, u kojem će sve, naravno, blistati i sjajiti blaženstvom i plemenitim junaštvom, a do kada, pa do prvog zasićenja i pojave potrebe za spektaklom i dramom, koja pokreće intencije i energetske potencijale napretka. Vojna industrija je jedan od najvažnijih metafizičko – mitoloških i fizičko – povijesnih proizvoda civilizacije. Naravno, sve što se proizvodi, mora se i potrošiti, zar ne, stari kruh nije baš tako ukusan, stari metci i granate, ah, tko ih još treba, ali, dosta o prognostičkim ludostima koje pretvaraju um u dijabolične i ekstatične linije užasa. Kao povijesni proizvod utkana je u samu bit funkcioniranja svijeta, jer suvremena oružana sredstva još uvijek koriste branitelje i agresore u svojim proklamatorskim idealima. Tko zna, možda je apsolutna anarhija, spasenje, ili, zabluda, kao i svaki plemeniti ideogram na ušću potrošenih značenja. Svaki spomenik se provlači i kroz ljudske emocije i kroz ljudske stavove i kroz industriju i nosimo ga u vlastitim memorijskim karticama kao nešto više ili manje bitno, svakako prolazno i oficijelno nestalno. Kao metafizičko – mitološki proizvod istina je možda prisutna u prezervativnom očuvanju od ideoloških manipulacija.

Smrt je veličanstvena gospođa i kada ju pogledamo duboko u oči, možemo postati posramljeni i zadivljeni ogromnim mirom koji ona u nas isijava, stvarajući u biću poniznost i veličanstvenu zahvalnost što imamo privilegiju bivati u neizmjernoj ljepoti postojanja.

Bez obzira na činjeničnu stavku o pohabanim državnim zapetljajima, jer ova država pati od ispraznih pojmovnih kombinatorika i suvišnog političko podvojenog trenja, a malo nas je zar ne, a podijeljeni smo tako, ah, možda baš tako mora biti, u konačnici, sve će postati spomenička baština na koturaljkama idiosinkrazije – preosjetljivosti, i žanr kičaste šlag – improvizirane patetike. Prezervativi štite od neželjene trudnoće, to znači da doprinose uživanju u strastima i žudnjama, a nije li to osnova, užitak i memoriziranje skladnih pustinjskih usahlih svetih ideja o dobrom i ispravnom svijetu. Ljudi uglavnom funkcioniraju na način da žele izbjegnuti poniranje u mrak i neku kategoriju koja ih ograničava, a paradoksalno, to su sigurniji što više robuju ograničenjima.

Svaki spomenik je memorija, veličanje Smrti kroz Život, predivna je to Ljubav. Na harfi mogućnosti svira predivna gospođa Istina dok joj dirigira plemeniti i moćni gospodin Lažni Svjedok, i to se ukalupljuje u sintagmi proturječnih principa koji grade stvarnost u vizijama i provizijama. Ljudi vole ideološke kalupe, koji jesu rastezljivi, ali koji onemogućavaju istinski proboj u onostrano. Ako se probije ideja kontrole nastane problem. Svi vole biti pod nekom kontrolom, jer emocije su pogubne ako se ne mogu kontrolirati, pa opet, strasti su moćne, žudnje, strasti, eros i tanathos u vječnoj igri skrivača i odgonetača konačnog smisla u uvrnutoj kakofoniji stravičnih zvukova i režanja neosviještenih sila. Čovjek se nađe u nepredvidljivoj situaciji i postane ovisan o vlastitom strahu. Vojnici nas čuvaju, od stoljeća sedmog do stoljeća dvadeset prvog, vojnici su spremni ugušiti strah i pretvoriti ga u poetski kruh plemenitih ideja koje nas štite i daju nam smisao u velebnoj trgovini hiper užasa koji gnječi i preša dostojanstvo golotinje. Vojska svih jezičnih kategorizacija i praktičnih egzistencijalnih emanacija nas štiti od straha i od nepoznanica. I tako opet i uvijek odlutamo u svetost umjetnosti. Umjetnost postoji kako bi širila svijest i kako bi u čovjeku stvarala osjećaj za ispravan svijet, ona je server društva koji upućuje i registrira te označuje društvene anomalije, ili probleme koji su u njemu, a koji se možda odmah ne uočavaju. No, može li nas išta konačno spasiti i možemo li uistinu podnijeti užasnu činjenicu vlastite ništavnosti i potrebe da postanemo vječni spomenici. Uglavnom, često se zateknemo u eteru bijesnih pustopoljina i truleži dostojanstva etičkih konstrukata, tako da sve ne samo da je moguće, nego čak i prihvatljivo, jer, u doba hiperinformacije i slikovno – pojmovne manipulacije, svaki recept za izbavljenjem od letargije i kronične alijenacije i duhovno – etičke lijenosti, proizlazi iz jeftinih recepata, iz hrane koja je brzozasitna i lako probavljiva, a nipošto i nužno hranjiva, ali, ionako se nužno hranimo smrću i veličanjem nužne destrukcije da bismo opstali i postali mogući kultivirani i civilizirani subjekti. No, bez patetike i cinične stimulacije, molit ću lijepo, ili, možda je takav način stvarno najbolji i striktno poželjan. Na kraju ipak uspijemo sebe amortizirati i prilagoditi se kulturološkim protezama. 

Prijetvorni ljudi su prilagodjlivi i lakše se snalaze u povijesnom gabaritu i kalupu. Misli, emocije, djelovanje, doista jesu li povezani u svjetlo – mračnom podrumu metafizičkih protežnosti! Ako smo odgovorni za svaku misao koju smo pomislili tijekom života, kao i za svaku emociju i osjećaj putem kojeg interpretiramo emociju i dajemo joj kontekst, ah, stvarno, vodi li to u ludilo i paranoju, zbog nemoći da doista postanemo apsolutni gospodari vlastitih života. Do kuda to sve ide, kako to da neki ubijaju bez grižnje savjesti, a neki se grizu jer su previše mislili, ili osjećali, a ipak pokušali tijelom djelovati ispravno i ne stvarati bol i patnju drugim bićima. Međutim, nitko nije potpuno nevin, čim ovisimo o hranjenju Smrću, mi nismo nevini, već smo predestinirani sirovim prirodnim zakonom koji je utemeljen u okrutnosti ljubavi. Moramo ubijati i jesti smrt drugih bića da bismo preživjeli i to je tako normalno, nije li! Uglavnom, svaki pogled na stvarnost je samo jedan mogući pogled, jer tih pogleda ima beskonačno mnogo. U toj beskonačnosti Istina se pretvara u instrument moći unutar beskonačnih kulturoloških proteza koje nas čine ljudskim bićima. Rađamo se bespomoćni, kultura nas čini mogućima, bez nje mi bi se raspali i ne bismo preživjeli, da, diviti se treba mravima, vukovima, antilopama. Mi smo kao skakavci u kišnim odijelima zabluda. Tehnologija koja omogućava rast svijesti je ljudska spremnost na suočavanje s vlastitim blokadama. Treba se kretati i stvarati, postati i nestati.

by Barezi