Toga je jutra bila magla. Nas sedmorica preživjelih, jedva smo na udaljenosti od nekoliko metara mogli vidjeti jedni druge. Oko nas je bila pustoš tišine ogoljelog drveća, odavno prozeblog od nikad hladnije zime. Morali smo se pješice brzo kretati prema jednom napuštenom selu te tamo čekati izvlačenje. Neprijatelji su nam bili za petama. Naš je položaj postao nesiguran i trebalo ga je napustiti zbog neprestane kiše bombi i olova, pošto se večer prije stanoviti Šmolje oglušio na zapovijed o primirju te pobio cijeli kamion neprijatelja spremnih na predaju. Nisam sebi želio priznati, ali više sam se bojao te jezive tišine koja je stvarala nepodnošljivu nelagodu prisutnu među nama, nego svih tih dušmana iz protivničkog tima. Neposredno nakon tog razmišljanja, tu je tišinu prekinula eksplozija granate u blizini, točno na mjestu gdje je Ponti kenjao prije par minuta. Ovo je već drugi put da je izvukao živu glavu zahvaljujući dobrom tajmingu. Ako je netko znao pogoditi pravo vrijeme za sranje, u bilo kojem smislu, bio je to Ponti, slobodni umjetnik i vječni sanjar zbog čega je na prisutno ratno stanje gledao drugačije negoli mi. Iako je bio dosta mlađi od mene, uistinu sam zavidio njegovoj mudrosti i odnosu spram životu. Uvijek nam je govorio da živjeti treba dok smo živi i da smrt opće nije strašna ako je onaj tko umire proživio svoj život. A ako ne živimo u pravom vremenu, nije moguće ni umrijeti u pravo vrijeme. Nije se bojao smrti. Već je, iako mlad, mnogo puta umirao otvorenih očiju. Jednostavno je bio nepokolebljivi optimist i volio je život više nego itko koga sam poznavao. Na straži, pod zvjezdanim nebom, stalno je bilježio misli u svoj notes, prateći noć dok se ne preda zori. Ponekad bi mi čitao te svoje poetične tekstove. Znao sam da će jednom vječno ostaviti dio sebe u vlastitoj knjizi.
Nadomak opustošenog sela napravili smo bunker i čekali pojačanje. Sati su prolazili sporo, gladno i nijemo. Pametni Šmolje je ispraznio šaržer u staru ovcu, jednu jedinu živuću životinju u krugu od trideset kilometara, misleći da je napravio dobro djelo počastivši nas obrokom. Pola dana smo izgubili na vađenje metaka iz nje. S obzirom na njezinu žilavost i petosatno pripremanje, svima je ta ovca prisjela. Čuvši preko radio stanice za našu situaciju, svećenik, koji je od baze do baze nosio namirnice i blagoslov, uputio se prema selu te je, uz to, svakome od nas podario po jednu malenu fluorescentnu krunicu, što i nije bio baš pametan potez. Uz obilje hrane i pića, na trenutak smo zaboravili na miris krvi i bezbrižno proveli večer. Tog sam popodneva u selu našao kuću sa strujom te u njoj funkcionalni televizor s videorekorderom i porno kasetu, pa smo, kad je svećenik zaspao u kombiju, svi otišli u tu kuću „olakšati dušu“. Te su noći neprijatelji raketirali naš bunker, sravnivši ga sa zemljom. Nikada nećemo saznati jesu li fluorescentne krunice, obješene po bunkeru, privukle njihovu pažnju. Svećenik je ujutro govorio da nas je sam Bog spasio, a mi mu nismo imali srca reći da nas je zapravo spasio porno-film.
Prošlo je devet godina od rata. Sjedio sam za kuhinjskim stolom i netko je pokucao na ulazna vrata. Bio je to Šmolje. Ne govoreći ništa, suznih mi je očiju uručio knjigu. Obuzeo me hladni znoj, znao sam već sve. Na prvoj stranici knjige pisala je posveta: „Sada sam sretan, pod okriljem zvijezda uživam u milini samoće. Osjećam da nestajem u sjaju noći, noći kojoj dugujem sve svoje nade. Tada mi se ništa ne čini nemogućim, u toj bezvremenskoj mogućnosti. Ideje ostavljam tebi, ostavljam ih drhtavoj vječnosti, a ja ću i dalje vječno pratiti zore, dočekujući sunce, a ta tišina u meni, ta tišina napokon me oslobađa od svega“. Zahvaljujući Pontiju, ipak sam nešto iz ovoga naučio. Koliko god je u to vrijeme sve snažno udaralo protiv nas, u nama je postojalo nešto jače, što udara natrag. Račune smo plaćali noću, na vječnim poljima nesanice. Uistinu, možda postoje i druga, ljepša vremena, ali jedino je ovo samo naše.
by Barezi
