Satovi u sobi moje majke  Tanje Stupar Trifunović lirski je i dirljiv roman koji zalazi u intimno područje sjećanja, nasljeđivanja i ženstvenosti. Priča o tri generacije žena, baki, majci i kćeri, čiji se životi zrcale i odražavaju kroz vrijeme. Kroz njihovu isprepletenu svijest, roman istražuje tišinu i traumu, progonstvo i povratak, ljubav i predaju. To je priča o načinima na koje žene nasljeđuju bol i želju, kako nose neproživljene živote jedna druge te kako jezik i sjećanje mogu istovremeno raniti i zacijeliti.

Prevođenje  romana “Satovi u sobi moje majke”  sa srbijanskog na engleski bilo je putovanje kroz ogledala, glasove i nevidljive pragove, putovanje koje traži ne samo jezik već i dah. Sam roman je kuća koja odjekuje, puna soba čija se vrata otvaraju u druge generacije, a čin prevođenja postao je za mene čin hodanja kroz tu kuću u mraku, vođen jednim plamenom, pazeći da ga ne ugasim dok osvjetljavam jednu sobu za drugom.

U srži knjige leži fluidno kretanje svijesti, suptilna, promjenjiva struja koja prolazi između majke, kćeri i bake, kao da jedan puls prolazi kroz tri tijela. U originalu, ta struja je neuhvatljiva, lebdeća između sjećanja i sna, između govora i tišine. Najveći izazov bio je sačuvati taj promjenjivi glas, natjerati čitatelja da osjeti, gotovo fizički, trenutak kada “ja” kćeri postaje “ja” majke, kada majčina misao prodire u bakino sjećanje i kada se sva tri glasa konačno stope u jedno unutarnje more.

Engleski jezik, za razliku od srbijanskog, teško održava takvu fluidnost. Preferira strogu, definiraniju sintaksu, interpunkciju i zatvorenost. Ali ovaj roman odbacuje zatvorenost. To je tekst propusnosti, naslijeđenih emocija, glasova koji se prožimaju jedan u drugi poput vode kroz ispucalu zemlju. Prevođenje značilo je labavljenje samog engleskog, dopuštanje da pluta i diše, da postane porozan i muzikalniji. Često sam morao mirno stajati na toj osjetljivoj granici gdje se značenje počinje rastvarati u ritmu i vjerovati ritmu više nego sigurnosti.

U tom činu postoji nešto gotovo sveto: slušanje svijesti koja nije linearna već plimna. Ona se diže i spušta, sjeća se prije nego što progovori. Nastojala sam sačuvati odjek kćeri koja se sjeća majčine šutnje, majke koja nasljeđuje tugu vlastite majke, generacija koje govore jedna kroz drugu ne znajući gdje jedna završava, a druga počinje. Prijevod je morao disati istim ritmom, ritmom mora, tuge i rođenja.

Čitanje i prevođenje romana  “Satovi u sobi moje majke”  duboko je emocionalno iskustvo koje prevoditelja i čitatelja pretvara iz promatrača u sudionika. Roman vibrira poetskim intenzitetom, a njegove rečenice žive od proturječnosti: nježnosti i okrutnosti, umora i čuđenja, realizma i otkrivenja. Njegova ljepota ne leži u spokoju, već u turbulenciji, u sudarima slika i tihim drhtajima prepoznavanja koje osjećamo dok čitamo.

Prenijeti ovo na engleski značilo je riskirati uranjanje, malo se utopiti, izroniti i naučiti kako se sama svijest prevodi iz jednog srca u drugo. Na kraju sam shvatila da je prijevod, poput romana, o ljubavnoj upornosti kroz daljinu, o tome kako riječi jedne žene, izgovorene prije nekoliko desetljeća na drugom jeziku, još uvijek mogu u nama probuditi istu drevnu čežnju da govorimo, da se sjećamo i da opraštamo.

Kritički gledano,  roman Satovi u sobi moje majke  prepoznat je kao jedno od najsnažnijih i najoriginalnijih dostignuća u suvremenoj europskoj književnosti, osvojivši Nagradu Europske unije za književnost 2016. godine. Ističe se po spoju poetskog jezika i narativnog intenziteta, po načinu na koji istražuje osobno i kolektivno sjećanje kroz duboko ženstvenu i univerzalnu prizmu. Kritičari su pohvalili njegovo delikatno ispreplitanje proze i poezije, neustrašivo suočavanje s emocionalnim nasljeđem i hipnotički ritam koji spaja introspekciju i pripovijedanje. To je roman koji zahtijeva pažljivo čitanje i nagrađuje ga tihim čuđenjem istine otkrivene kroz ljepotu – tekst koji nastavlja odjekivati ​​dugo nakon što se okrene posljednja stranica.

Preneseno s irskog časopisa The Galway Review

by Barezi