Kuća je disala posebnom tišinom dok mi je supruga bila na liječenju u banji Gata. U toj samoći, donesenoj iz stiješnjene knjižare „Kalem“, gdje su knjige rasle s poda u prašnjavim labirintima i tražile da budu pronađene, a ne kupljene, čitao sam Šehićeva Zelenca bez predaha. Čitao sam kao da bih, zastanem li, izgubio nit priče.

A onda su me, poput praga koji nisam mogao proći, zaustavile dvije rečenice:
„Najveća moguća utjeha dešava se kada neko, meni nepoznat, čita knjigu i apsolutno je razumije. Kada mu ona pomaže, olakšava i doprinosi boljem razumijevanju sebe i okolnog svijeta.“

Sklopio sam korice. Jesam li je razumio? Iz bjelina između pasusa odjednom su se, umjesto slova, počela dizati tri imena: Marianna, Marija i Marijana. Tri različite sudbine, a svaka je u meni otključala istu prostoriju sjećanja na jednu ljubav i jedan gubitak.

Farukova Marianna, lik iz Zelenca, bila je iz Poznanja. Moja Marijana bila je iz Vukovara.

To ime vratilo me unazad gotovo pola stoljeća, u studentske dane u Banjoj Luci. Krajem osamdesetih, u polumraku pozorišne sale, gledali smo predstavu nekog gostujućeg teatra iz tog istog Poznanja. Nismo znali ni riječ poljskog. Sjedili smo zbijeni jedno uz drugo, gužvali papirni sinopsis u rukama, gledali se u oči i smijali se do suza onome što se dešavalo na sceni. Smijeh je tada bio naš jedini, savršeno razumljivi jezik.

Bili smo nerazdvojni, uvjereni da trošimo mladost koja je nepresušna. Jednog proljeća pobjegli smo na Kozaru, na Kotlovaču. Planinarski dom, stisnut ispod visokih, mračnih jelika koje su djelovale kao nijemi čuvari planine, bio je potpuno pust. Mirisalo je na vlagu, borovinu i stari drveni pod. Domar Prpa, čovjek meke naravi, otključao nam je prostranu sobu sa tridesetak kreveta na sprat. Nas dvoje – sami.

„Sami ste večeras, djeco“, rekao je tiho, popravljajući kragnu na košulji. „Nema nikoga. Odmarajte.“

Čim su se teška drvena vrata zatvorila, ta ogromna, hladna prostorija postala je naše igralište.

„Zamisli da ovdje spava trideset ljudi, a mi im ukrali krevete!“ uzviknula je Marijana, bacivši svoju torbu na prvi madrac.
„Onda moramo osvojiti svaki!“ odgovorio sam.

Jurili smo se između redova, preskakali drvene okvire, a teški jastuci letjeli su kroz zrak. Smijeh je odjekivao od gole zidove poput zvona, razbijajući planinsku tišinu.

Negdje iza ponoći, vani je počela liti kozaračka kiša – uporna, teška i hladna, dobujući po limenom krovu. Tama je pritisnula prozore. Osjetio sam kako me Marijana trza iz sna, panično me drmajući za rame.

„Ej, probudi se…“ šapnula je, stisnutog glasa, skupljena na rubu kreveta. „Moram piškiti.“
„Pa idi“, promrmljao sam, ne otvarajući oči, teških kapaka od umora.
„Ali toalet je dolje u prizemlju! Vani pljušti, a na hodniku je mrak kao u grobu, ništa se ne vidi“, reče, dok joj je glas drhtao između straha i smijeha.
Povukao sam deku preko glave, bježeći od hladnoće koja je dopirala s prozora. „Odi do onog najudaljenijeg kreveta u ćošku.“
„Kako misliš da odem tamo?“ upitala je, udarivši me jastukom po glavi. „Nema šanse!“
„Biraj“, okrenuo sam se prema zidu, tražeći topli dio jastuka. „Ili kiša vani, ili idi dolje i budi Prpu pa mu objašnjavaj.“
Čuo sam je kako tiho psuje kroz smijeh, a onda se ponovo uvukla pod moju deku, tražeći toplotu.

Sutradan je osvanulo bistro, umiveno jutro. Hodali smo proplancima i umivali se u ledenim planinskim potocima koji su pravili sitne kaskade preko kamenja, kao da s lica ispiramo godine koje tek dolaze. Na jednom proplanku sam je fotografisao. Nosila je grubi, topli džemper boje slame koji joj je isplela moja majka.

Taj džemper sam godinama kasnije čuvao u ormaru kao najvrijedniju relikviju. Sve do jednog popodneva, kada smo ga neoprezno ostavili da se suši na toplom poklopcu štednjaka. Planuo je u sekundi. Ostala je samo crna, ugljenisana fleka na tkanini, vizuelna rana, podsjetnik na to kako lako nestaje ono što smatramo vječnim.

Istog tog dana obišli smo i Mehmedovu crkvu, kako je narod zvao ruševine crkve Blažene Djevice Marije na uzvišenju. Mladi su dolazili na to mjesto vjerujući u njegovu magiju. Legenda je govorila o Mariji, kćerki austrijskog vlasnika pilane, i Mehmedu, lokalnom momku. Zavoljeli su se u pogrešno vrijeme, a svijet im to nije oprostio. Ostala je samo ta pusta crkva kao spomenik ljubavi koja je prekinuta prije nego što je uspjela da ostari.

Tada, dok sam držao Marijanu za ruku pod svodovima te stare građevine, nisam mnogo mario za priče o duhovima prošlosti. Bio sam mlad i slijep, uvjeren da se tragedije, rastanci i slomljena srca događaju nekim tuđim, dalekim ljudima, tamo negdje u knjigama. Tek mnogo kasnije, kada su se naš svijet raspao u komade, shvatio sam strašnu istinu: svaka velika ljubav u sebi, od samog početka, nosi klicu vlastitog kraja.

Farukova Marianna otišla je s ovoga svijeta, ostavivši trag u crnoj tinti. Mehmedova Marija ostala je zarobljena u usmenoj legendi. Moja Marijana je negdje živa, hoda pod ovim istim sivim nebom, ali je nepovratno izgubljena za mene. A ja je, možda, još uvijek tražim.

Spustio sam knjigu na sto i pogledao kroz prozor u noć. Shvatio sam: ja nju zapravo više i ne tražim u gomili nepoznatih lica. Pred svakim imenom koje zazvuči kao njeno, ja zapravo samo očajnički tražim onog drskog dječaka koji je nekada davno, uz smijeh i pljusak na Kozari, skakao preko kreveta.

by Barezi