U tim godinama gotovo svako dijete ima imaginarnog prijatelja. Za dječaka od pet godina to je bila sasvim uobičajena faza, barem su tako tvrdili obiteljski priručnici. Njegovi roditelji, preopterećeni poslom i iscrpljeni dugim radnim danima, jedva su čekali večer kako bi se odmorili. Vidjevši sina kako satima mirno sjedi u svojoj sobi, okružen igračkama i blagim sjajem noćnih lampi, vjerovali su da je jednostavno tiho i mirno dijete.

No dječak nije bio sam.

Imao je prijatelja.

U vrtiću se nije družio s ostalom djecom. Vrijeme je provodio po strani, a kada bi ga odgojiteljice pitale zašto, uvijek bi odgovorio isto:

– Čekam svog prijatelja.

Dječji psiholog umirio je roditelje, objašnjavajući da bujna mašta često nadoknađuje usamljenost i nedostatak pažnje. Nema razloga za zabrinutost, govorio je. Sve će to s godinama nestati.

Nitko od odraslih nije mogao ni naslutiti da dječakovi crteži nisu bile obične dječje škrabotine. Dok su druga djeca crtala kuće, stabla i sunce u kutu papira, on je ispunjavao listove neobičnim geometrijskim oblicima, prelamajućim linijama i bićima koja nitko nije mogao prepoznati. To nisu bile izmišljotine. Pokušavao je nacrtati mjesta koja je svakodnevno posjećivao.

Njegov prijatelj nije imao roditelje. Nije jeo, nije spavao niti je poznavao život na način na koji ga poznaju ljudi. Dolazio je iz prostranstva koje se nalazilo s onu stranu stvarnosti, lutajući kozmičkim dubinama u kojima prirodni zakoni fizike nisu vrijedili. Igrom slučaja naišao je na Zemlju.

Kroz cijeli svemir i bezbroj alternativnih stvarnosti nikada nije uspio ostvariti kontakt s drugim razumnim vrstama. Razlog nije bio u udaljenosti, već u samoj prirodi postojanja.

Za sva druga inteligentna bića prostor i vrijeme bili su rijeka koja teče od prošlosti prema budućnosti.

Za njega svemir nije bio rijeka.

Bio je nepomična cjelina.

Nije postojala razlika između sjećanja i mogućnosti, između mašte i stvarnosti. Zvijezda koja je umrla prije milijardu godina i ona koja će tek nastati bile su jednako prisutne. Civilizacija koja je nestala prije nastanka čovječanstva i ona koja će postojati milijardama godina nakon njegova kraja postojale su u istom trenutku.

Sve je bilo jedan jedini, vječni trenutak.

Upravo zato vjerovao je da će zauvijek ostati sam. Nije postojao način da premosti jaz između svoje vječnosti i prolaznosti svih drugih bića.

Sve dok, lutajući našim planetom iz puke znatiželje, nije osjetio nešto što nikada prije nije osjetio.

Poziv.

Poput svjetionika usred beskrajnog mraka privukla ga je svijest usamljenog petogodišnjeg dječaka.

U dječakovom umu prvi je put doživio nešto potpuno novo.

Percepciju koja još nije bila podijeljena na moguće i nemoguće.

Na stvarno i nestvarno.

Na san i javu.

Djeca ne zamišljaju svijet.

Ona ga jednostavno prihvaćaju.

Upravo zato između njih nije postojao jaz koji ga je razdvajao od ostatka svemira.

Nisu razgovarali.

Nisu razmjenjivali misli.

Misli su bile ljudski način razumijevanja stvarnosti, a ono ih nije poznavalo.

Dječak nije čuo glas.

Niti je biće slušalo njegove riječi.

Dječak je jednostavno doživljavao biće.

Biće je doživljavalo dječaka.

Između njih nije bilo pitanja ni odgovora, jer za biće ta razlika nije postojala. Sve što je dječak osjećao, vidio ili zamišljao istodobno je bilo iskustvo i kozmičkog putnika. Sve što je biće opažalo postajalo je dijelom dječakove svijesti, kao da su nakratko bili jedno isto postojanje.

Tada su zajedno započeli putovanja koja nisu pripadala ni prostoru ni vremenu.

Nisu prolazili kroz svemir.

Svemir je prolazio kroz njih.

Vidjeli su oceane koji su se uzdizali prema zvijezdama umjesto da padaju prema tlu.

Planine satkane od uspomena rasle su iz boja koje još nisu postojale.

Sjene su bacale svjetlost.

Zvukovi su imali oblik i težinu.

Vrijeme se moglo dotaknuti rukom.

Geometrija se neprestano mijenjala; ono što je trenutak prije bilo gore već sljedećeg nije imalo smjer. Bića koja su ondje obitavala bila su istodobno golema i sićušna, bliska i beskrajno daleka, kao da su sve mogućnosti njihova postojanja bile prisutne u istom trenutku.

Petogodišnjem dječaku ništa od toga nije bilo neobično.

Sve je prihvaćao s istom lakoćom kojom bi drugo dijete prihvatilo novu igračku ili leptira u vrtu.

Provodili su sate.

Dane.

Mjesece.

Za dječaka je to bilo prijateljstvo.

Za biće, prvi razgovor koji je svemir ikada vodio.

No vrijeme je na Zemlji ipak činilo svoje.

Dječak je počeo odrastati.

S polaskom u školu upoznao je pravila, logiku i granice stvarnosti. Svijet odraslih polako je razvrstao njegovu maštu na moguće i nemoguće, stvarno i nestvarno.

Vrata viših dimenzija u njegovu umu počela su se zatvarati.

Polako.

Tiho.

Sve dok jednog dana nisu ostala potpuno zatvorena.

Od čitavog tog prijateljstva ostala je tek maglovita uspomena koju je kasnije pripisao živahnoj dječjoj mašti.

Biće je nastavilo svoje beskrajno putovanje.

Ali više nikada nije bilo samo.

Jer za njega vrijeme nije prolazilo.

Nije postojalo nekad.

Nije postojalo sada.

Nije postojalo sutra.

U onom vječnom, nepomičnom kutku stvarnosti petogodišnji dječak još uvijek sjedi u svojoj osvijetljenoj sobi.

I njih dvojica se još uvijek igraju.

Baš kao i prvoga dana.

by Barezi