Naslagalo se tu nekoliko onih koje ’’moram pročitati’’. Pitam ga onda kolika je stanarina, šta je sa kablovskom, kakav je internet… Gledam na sat, trebalo bi večeras završiti tekstove. On otvara vino, pivo, hvatamo čaše. I tu, na stolnjaku, ugledam sjajno izrađene korice. Uzimam knjigu. On kaže dobra je, nisam je pročitao ali lik koji mi ju je dao tvrdi da je stvarno dobra. Njemu vjerujem. Tražim bilješke o piscu. Piše – rođen u Sarajevu 1955., umro u istom gradu 2001. DARIO DŽAMONJA.
Sada vjerovatno naslućujete kako sam pročitao knjigu, da me je oduševila, da je na mojoj polici majstora kratke priče zauzela jedno od prvih mjesta, ali ovaj tekst neće ići u tom pravcu. Džamonja je svakako jedan od najboljih bosanskohercegovačkih pisaca kratkih priča. Sve što treba reći, jeste – uzmite neku njegovu knjigu i pročitajte.
Ono što je mene bacilo u razmišljanje odnosi se na podijeljenost koja je izgleda neminovna i u umjetnosti. Da bismo našli neko djelo ili čuli za nekog od naših pisaca (zaista vrijednih), da li je potrebno da sjednemo u auto i odemo u onaj drugi entitet, ili čak u neku od susjednih država? Džamonjinu knjigu izdala je kuća iz Sarajeva. Za Džamonju čujem prvi put, iako živim u ovoj zemlji više od dvadeset godina. I sada, u jednom stanu u Novom Sadu uzimam oko dvije stotine stranica najboljih priča koje su preko Sarajeva, Tuzle, autobuskih stanica, prašnjavih prtljažnika, dospjele u drugu državu, zaobilazeći me (ili sam ja njih zaobišao?) u širokom luku.
Želim da saznam kuda se kreće bosanskohercegovačka književnost? Je li i dalje treba da otkrivam imena naših sjajnih pisaca po Novom Sadu, Beogradu, Zagrebu? Zašto to ne bih mogao i u svojoj zemlji?

Srijeda, 12.30h

Uzimam rokovnik sa telefonskim brojevima. Prijatelj Stojan studira medicinu u Tuzli.
– Je li, molim te, jesi l’ ti čuo za Daria Džamonju?
– Nisam.
– Dobro… Nije važno. Nego, možeš li mi provjeriti u dvije-tri knjižare u centru, da li se može nabaviti nešto od Emira Imamovića?
– Nema problema.

Petak,15.34h

– Halo?
– Ej obišao sam sve knjižare, od tog Imamovića nema ništa…

Za Imamovića (bosanskohercegovački pisac) sam čuo takođe u Novom Sadu, i pronašao njegovu knjigu, inače beogradskog izdavača. Za Muharema Bazdulja isto. Sjećam se kako sam prošlog ljeta pogledom gutao sve naslove u knjižari u Tuzli, zatim u Sarajevu, a onda neka sasvim druga priča i pisci u Banja Luci.   
Još nekoliko dana sam ulazio u sve knjižare po Novom Sadu i pitao imaju li nešto od Džamonje. Gledali su me blijedo, ukucavali slova prezimena u računar, i govorili da prvi put čuju za tog pisca.

EPILOG

Poslije desetak dana dolazim u Bijeljinu. Živim u tom gradu. U gradu u kome ne postoji knjižara.
Zastajem na peronu da bih zakopčao jaknu, duva strašan vjetar. U uglu, pored ograde, zabio se starac i odmjereno, sa osmjehom na licu (ili je to od vjetra), ponavlja:

– Đe si bio – nigdje, šta si radio – ništa. Đe si bio – nigdje, šta si radio…

Aljoša Ljubojević