Ne znam što ima njen šef koji ju neprekidno zove, no znam da joj kći, mlada i zgodna, samim tim meni nedostupna, ima više zvukova: blejanje, ćurlik te pisak hrčka, zavisno koji je od aktualnih tipova traži. Oni svi imaju isti, rekla je kad je nitko podulje nije zvao, drski zov kitova pri parenju. Čuh to kad sam sa mamom, to jutro, bio kod njih u posjetu – prčkajući po mobitelu, tražeći si novi ton, ali ni jedan mi se, od zadanih, nije sviđao – kako bi ogovarale odsutnu prijateljicu koja se nedavno, sekspresno, tri puta rastala i udala te podesila mobitel na živkanje, ćukanje i gakanje, a da nikada nije izbrisala iz memorije prvobitno pijukanje.

Onda se čuo dirljiv gugut mobitela te smo, mama i ja, morali otići.

Vraćajući se pretrpanim tramvajem, nakon zvonjave na koju nitko nije odgovarao – nelagodno, naporno kmečanje podsjećalo je na bebe, istom se oglasio ubitačan graktaj, slijedio ga je otužan, ulovljen cijuk, u koji se, parajući preko otresita brundanja, ubacilo uškopljeno cviljenje, a kod tipa u blizini se čulo jako rzanje pa je podigao mobitel i spustio pogled. Mama se zapričala da ga zna, no sad se pravi lud i više je ne pozdravlja otkad…

Nisam dočuo budući me omelo naglo kokodakanje kod žene na sredini vagona, za kojim je uslijedio ljubavni poj mungosa kod nekog, pretpostavljam, mog vršnjaka po istančanom sluhu. Malo me i zabubnjala zavist prema tonu, ali ubrzo me posve dekoncentriralo iznenadno njištanje s kraja tramvaja. Čak sam se časkom i nasmijao, jer dok mi je mama govorila, iznebuha, zborno mukanje krava iz sredine joj je sinkroniziralo otvaranje usta pa me ljutito pogledala i uvrijeđeno okrenula glavu te nije sa mnom više htjela pričati. Ušutjela je naćuljeno ne bi li, preko uzoraka krda, jata, stada i čopora, čula u gužvi tramvaja tek sentimentalnu riku svoje lavice.

Rastali smo se, začepljenih ušiju, na istoj stanici. Zapamtio sam, nekom se, pored, javljao nezaustavljiv, prijeteći, roj zunzara.

Da. Zbrke šutnji su mi odavno znane!

Tako se i moj stric, zauvijek, posvađao s bratom, mojim ocem zbog političkih nesuglasica. Tada je, ako me sluh ne vara, imao turobno njakanje za svoj ton, ali je već onda pričao o kupnji novog s opasnim glasanjem proždrljive hijene. To mu baš zvuči prirodno, napomenuo je, i bez pretvaranja. Tata je rekao kako mu bolje paše ustrašeno cijukanje štakora kad napuštaju brod. Stric je izgubio živce i napustio stan tresnuvši vratima. Pomislio sam zašto nitko nema taj postojan signal, težak za prečuti, iako lako zamjenjiv za pojačan hropac zvijeri u klopki? No, kad mi je sjećanje već tu; očev kum koji ga je prevario za novce, s nelagodnim roktanjem, rekao je, kao da se ispričava, da to nije njegov mobitel već od sina, jer se njegov pokvario. Jezivo skvičanje, govorio nam je ponosno, kad je došao po oprost, davna je prošlost. U međuvremenu je nabavio smiješno glasanje majmuna i riješio se stresna režanja, planira i kakvo opušteno zrikanje, ali mu se elementarna sjeta za najobičnijim siktanjem nije dala skriti iza želje za promjenom.

Slična dvojnost događa se i s mojim bivšim prijateljem. Njegov čudan miks: opak urlik jelena i ranjenog vepra nije mi htio presnimiti, iako sam mu pržio igrice i skidao glazbu. Idioti smo suzvučni! Sporimo se i nadmećemo zbog dičenja nijansama; rijetkog podrigivanja krokodila ili posebno filtriranog ljuljanja pauka u mreži, umjesto demokratskih kandidata, kao što to čini većina, razmišljao sam u krevetu.

Nisam mogao usnuti; iza zida, nezaustavljivo kliktanje galeba ječilo je kroz noć i grdilo mrak, a susjeda nikako, ne samo da se javi, već i isključi mobitel. Kao da se voli mučiti misleći kako nekog muči! I zamišljajući onog koji je poziva kako taj, najvjerojatnije, ima tek običan huk, uspio sam zaspati.

Rano me probudilo nadmeno, neprekidno i mehaničko kukurikanje, potom ga je nadomjestio svadljiv, ljudski glas u udaljavanju ulicom.

Shodno tomu pomislih na Tinu čiji mi se ton oholog kreketanja neobično dopada. Nekako mi je, ne mogu objasniti, ipak nježan i ljubak i svečan u isti mah. No njen dečko ima čas glasanje gladnog tuljana, čas zaigranog delfina, čas slinjenje risa, a to je toliko zabavlja da ja s mojim, samo jednim, tonom nemam šanse.

Snježana, kojoj se pak ja sviđam, ima raspjevan cvrkut papige. Čak mislim da joj je to  živa snimka kućnog ljubimca. Bili smo se, to popodne, našli i popričali. Rekla je da bi baš htjela čuti moj ton. Rekao sam: slušaj i ušutio. Muk je se nije dojmio, čak ju je i smetao pa je počela pričati kako njen bivši dečko ima lavež pitbulla i da joj se, zapravo, to uopće, ni najmanje, ne sviđa. Rekla mi je da mu je rekla neka stavi isti kao njen, papigu, a on joj je, rekla mi je, rekao da mu ne laje na uho više s stvarima što bi ih on po njoj trebao čuti. Kazala mi je da zna kako zna biti suviše brbljava te se ponavljati, ali da joj lavež mobitela bivšeg grozno smeta i uopće joj se ne sviđa. Ni najmanje, dodala je. Rekao sam da sam ga čuo (ne i kad: dok sam izašao s njim i njenom prijateljicom Ivom, a užasnuto beljenje ovce njena tona – non-stop je prekidao naš razgovor o nabavi glasanja razdraženog alliena – čak mi se i počeo dopadati, postajući mi zanimljiv do te mjere da sam zamislio kako se sama šiša, potom plete vunu i nanovo je odijeva, spremna za šišanje) te da, uistinu, njegov lavež zvuči nahuškano, razdraženo i ratoborno, ali da je samo tako dresiran. Da ne grize, ustvari. Nije shvatila. Rekla je da smjesta želi čuti moj ton i da će me baš, upravo sad, nazvati. Rekao sam da sam, sto posto, siguran kako ga ne može ćuti. Rekla je da me ne razumije: kako to, kako to? Rekao sam da ne smije smetnuti razliku: jedno je moći, drugo htjeti, treće željeti i tako dalje do sto, te da ne bi smjela sve pojmove gurati u samo jednu riječ. To ju je kosnulo pa je, kao nasnimljeno, žustro rekla da će se ipak vratiti bivšem jer on je bar jednostavan: laje, tu bar nema kompliciranja o tome što se želi reći. Dođe ti, zapravo, da me hoćeš, a ne želiš, zar ne? Upitah! Rekla je da opet ne razumije i otišla.

Možda me poslije i zvala?

Stvarno nisam čuo, bijah danima zamišljen o prijatelju koji je nabavio, ne znam otkud, veličanstven brbot rasprskanog mjehurića zraka iz dubina.

Kaže da je iz ralja morskog psa; oštrine se rješava blago okrznut o školjke te umekšan algama ugiba meduze i postaje uzbudljiv.

Izranja potmulo, nemirno, ali slobodno odbijen s morskoga dna, potom jasno i odlučno struji k površini o koju se, melodiozno, rasprsne. Zvuku tu nije kraj. Tada se silovito uzdiže nad morem – ugodno napreže prisluh i nadomješta dah – kroz zrak smjelo lansiran k svemiru, po volji vođen do satelita od kojeg se, letimice, no nestašno, odbije pa počne ponirati zaglušno. Zatim sve žurnije pada te tresne u izrazit bućkaj i tone brzo, no strasno k dnu gdje ga razgovijetno guta more pa se primireno izgubi u utihu. Izuzetno!

Ton te uzbudi i opusti istovremeno!

Poželiš ga iznova slušati, čak se i ne javiti na nj samo kako bi trajao, ali da te ipak samo zbog njega, stalno zivkaju. Prijatelj se ponudio presnimiti mi ga sa svog mobitela i dati mi, no, možda već i sutra, nazvat ću ga, zahvalit ću mu te ga lijepo odbiti, da nam se  zvukovi ne podudare.

Kad su zvuci isti, sve razlikovniji postaje im muk.

Ma, bit će mi bolje ostaviti si prastari ton.

Ja, pak, oduvijek imam taj rezolutan ton tišine na mobitelu te u silnoj buci ne mogu začuti ako me se zove. Da, monumentalnu tišinu neuhvatljive srdele! I ekran mi se razbio na djedovom sprovodu pa ne znam je li me itko zvao otkad mi je pao u raku. Samo sam se bio malo više nagnuo nad otvoren grob; pojmiti koliko se duboko, zapravo, može, na kraju, otići. Smjesta skočih za njim, no već je bubnuo o lijes; pa sam se, hitro ga zgrabivši u doskoku, vratio, a svi su ostali nepomični kao da se i nije ništa dogodilo. Bilo mi je krivo što djed ne može dočuti moj blagozvučan tutanj. No, on nikada nije imao mobitel. Rekao mi je kako i ne očekuje zvjerske pozive; oduvijek čeka samo jedan i točno zna čiji: vlastiti; stoga mu nije nužno basnoviti nemušte veze u ljudskom vrtu koje žude predenje, a nude kreštanja, ali mi je darovao baš ovaj zvuk. Ne, neću ga olako baciti; ne zbog vezanosti za uspomene, ne, nego baš zato što njim i danas oslobađam sjećanje.

Zato, molim tišinu!

Isključite se na trenutak kako bih dobro čuo ako me, slučajno, netko od vas treba!

Igor Rajki