Z. P., 46, je voljela kaktuse. Sadila ih je u male glinene posudice koje je sama oslikavala. Opuntia se zalijeva svakih 10 dana, Cereus cvate noću, Pereskine bodlje su opasne, Myrtillocactusovo meso je stavljala na opeklinu od zavrelog mlijeka koje joj se izlilo po nogama jedne večeri dok su R. P., 28, mučile kolike koje se gdjekad i u ovoj dobi pojave. Najčešće ljeti. Nakon majčine pogibije, R. P, 28, je još dugo njegovao njezine kaktuse, zalijevao po njezinim uputama, presađivao i cijepio na načine koje je Z. P., 46, bilježila u male knjižice. Volio je njezin rukopis, poznavao ga je bolje no što je poznavao samu Z. P., 46; slovo J mu se najviše dopadalo, tako je lijepo ispreplitala njegove krajeve da je izgledalo poput ukrasne šare. Ponekad je vježbao svoj rukopis kako bi što više sličio majčinom. S kojom je samo lakoćom ona uvijala vršak J-a, dok je njemu trebalo i pola minute da ga uvije na taj geometrijski način. Možda je to bilo zato što je Z. P., 46, često govorila da ima očeve ruke, ali on se očevih ruku nije mogao prisjetiti. Pamtio je razne ruke; najčešće skrbničke ruke, onda ruke stare knjižničarke čiji je prstenjak krasio prsten od jantara u kom je bio zarobljen kukac i zbog čije ga je krađe jedna debela ruka udarila po licu. Jednom je želio imati tamne dlakave ruke koje su spretno okretale autobusno kolo ne znajući da je u bijegu s kojeg će ga vratiti dva para ruku čvrstog stiska. Ali očeve ruke kao da nikada nije vidio. Volio bi da se nije mogao prisjetiti ni njegova lica i nadao se da će s godinama lice I. P., 63, toliko ostarjeti da ga jednostavno više neće poznati. Strpljivo je čekao taj dan, međutim, prošlo je petnaest godina, a I. P., 63, nije imao ni jedne bore kad bi uvečer oblačio maslinastu košulju i kaki hlače, češljao crnu kosu i otpuhivao otpale vlasi s češlja prije no što će mu se zavući u san. Znao je da ga C. P., 23, posjećuje jednom mjesečno iako mu to nikada nije rekla. Dalo se naslutiti iz njezinih rečenica; u subotu ću ići obaviti nešto, govorila je, moram kupiti paket cigareta za nešto, kupujem nove ručnike za nešto – I. P., 63, odjednom je postao nešto. Nešto toliko teško da ga nije mogla ni sama prevaliti preko jezika, ali nešto mu je davalo identitet svaki puta kad bi to C. P., 23, izgovorila. Volio je C. P., 23. Njezine su ruke bile malene i nježne, a dlan uvijek pomalo vlažan. Već dugo nije vidio njezin rukopis.

C. P., 23 još nije isplakala tugu i izudarala svoj bijes. Tako joj je govorio psihijatar kojem je odlazila samo kad bi prestala jesti. Nije to namjerno radila, njezin se želudac povremeno stiskao od same pomisli na hranu i u njega nije mogla ugurati ni jedan jedini zalogaj. Psihijatar joj je govorio i da je tužna. Ali ona nije bila tužna osoba. Nikada joj nije ostajalo dovoljno vremena za tugu. Planirala je tugovati kad počne zarađivati za svoj život, kad stekne neovisnost, kad odrastanje bude iza nje. Tada je mislila odraditi tugu, ali ni u tom dobu nije bilo slobodnog mjesta za tugovanje.

C. P., 23, se sjećala samo nekoliko razlomljenih slika u kojima je bila prisutna majka. Najbolje se sjećala prvog dana u školi. Taj je dan majka skuhala mahune i bolje se sjećala mirisa i zvuka poskakivanja poklopca zbog proključalog variva no što se sjećala nje same. Ali ona je prisutna svom puninom. U mirisu variva, jesenjem podnevu, u glatkim koricama njezinih školskih knjiga, u koncu stolnjaka na čijim su rubovima bile izvezene glave suncokreta, glasnom zazivanju R. P-a , 28, čijim su drvenim bojama pucali vrhovi, u novim, mekim papučama koje joj je bilo žao ostavljati u školi zbog straha da ih sutra tamo neće naći.

C. P., 23, zapravo rijetko misli o majci. Ne čini joj se to nepravednim budući da joj je sjećanje na nju oskudno. Često laže svom bratu da se sjeća zgoda o kojima on zna pripovijedati. Većinu njih R. P., 28, ponavlja desetke puta pa joj nije teško nastaviti ispričati zgodu. Od njega krije da odlazi k ocu. R. P., 28, ne želi čuti za oca, nikad mu nije bio u posjeti. Trebao bi. C. P., 23, misli da će otac uskoro umrijeti. Izgleda loše, ruke mu drhture, pogled suzi a ramena su mu malena i krhka kao u djeteta. Kad ga zagrli pri susretu, sav propadne u njen zagrljaj i tamo nemoćno uzdiše. Njegovi su uzdasi kao nezapočete rečenice. Najviše ju brine što umišlja. Za njezina zadnjeg posjeta rekao je da se u podrumu bolnice noću okupljaju teroristi. Šaputao je sav u strahu o urotama koje kuju i nemoćno odmahivao glavom. C. P., 23, nikada nije poželjela mrziti oca, zbog nedostatka te želje osjećala se kao da izdaje brata. R. P., 28, promatra njezine oči kad spominje oca, njegove je zjenice režu na tanane komadiće u potrazi za bolesnim tkivom. Ali C. P., 23, je uvježbala poglede.

I. P., 63 ne voli bolničku hranu. U petnaest godina još se nije naučio na taj okus. Naučio se na sustanara u krevetu do njegovog koji često plače ili izgovara sljedove nepovezanih rečenica i koji pati od strašnih zubobolja. Kad ne može izdržati bol, ponekad po čitave noći krnjim zubima glođe metalnu cijev kreveta i jauče. Na njegov se jauk već toliko naviknuo kao primjerice na zidni sat koji glasno otkucava ili huk sove koja je nekada živjela na vrhu bora njegovog dvorišta. Z. P., 46, je voljela sovu, nadjenula joj je čak i ime Agata po svojoj baki. Svaku jesen Agata je odlazila u toplije krajeve ali se s proljećem uvijek vraćala u svoje gnijezdo navrh bora. Kroz zimu, naročito ako je zapadao snijeg, Z. P., 46, se često znala pitati gdje je sada Agata i bogzna ima li što jesti, bojala se da joj kakvo dijete ne učini zla. Nije dobro imati sovu oko kuće, govorila je susjeda, to donosi nesreću. Ali Z. P., 46, nije bila praznovjerna. R. P., 28, je Agatu nazivao maminom sovom, a i on sam ju je znao tako osloviti. I onda kad je korijen bora počeo rovariti temelj kuće, Z. P., 46, nije dozvoljavala da se bor posiječe ni premjesti gnijezdo na neko drugo stablo. Ni kad je korijen raspolutio zid verande na dva dijela, Z. P., 46, je bila odlučna da Agata ostaje tamo gdje je bila. Ljeti je radila u vrtu i razgovarala sa sovom, postavljala joj pitanja, i iako je sova odgovarala uvijek jednako, Z. P., 46, je tumačila njezino glasanje u ljudski govor. Znala je govoriti da joj je Agata jedina prava prijateljica i to je donekle bilo istina jer Z. P., 46, nije voljela odlaziti u kuće susjeda, bila je povučena , a njezina joj je obitelj bila dovoljna za miran život. Onda ju je on ubio.

Jednostavno i bez muke. Petnaest godina se pokušava prisjetiti zašto ju je ubio. Pa volio je tu ženu! Volio je njezine male tabane broj 36, ružičasti vrat, malene ušne školjke na kojima su se zibale zlatne četverolisne djeteline. Volio je mir kojim je bila ispunjena. Na takav mir čovjek ne može naići ni u kakvoj potrazi, on je genetsko naslijeđe poput smeđih očiju i zakrivljenih palaca. On je, na nesreću, rođen bez mira, a njegovo je genetsko naslijeđe bila zlovolja koja ga je katkad posve obuzimala. U tim je trenucima mrzio Z. P., 46. Lijegala je svojim mirom na njegov pomućeni um i taj ga je mir nepodnošljivo pekao. I Agata je tog dana iz svog gnijezda hukala neka je ubije! Ne može se prisjetiti kako je to učinio, sjećao se samo zelenog perja kelja u limenom sudoperu i vode pod kojom su ga ispirale ruke Z. P., 46. Sjećao se i zelene gusjenice iz kelja na oštrici noža. Liječnici mu govore da umišlja glasove i ljude. Kako se ljudi mogu umišljati? Kako se umišljaju njihova lica? Što ako je i samoga sebe izmislio?

Mihaela Gašpar, rođena je u Zagrebu 10. Travnja 1973. Živi i radi u Samoboru. Kiparica je. Piše prozu, eksperimentira s poezijom, iako još uvijek više u ulozi konzumenta iste.

Objavila je roman „ Bez iznenadnih radosti¸ molim“ u izdavačkoj kući Aora iz Zagreba.

Prozni uradci su joj objavljivani u Vijencu i Večernjaku, nekoliko puta u književnom časopisu RE, na trećem programu Hrvatskog radija, na televiziji VOX, Sfermentaciji, sudjelovala je na Festivalu kratke priče u Zagrebu te je osvojila drugu nagradu na natječaju za kratku priču Književnog kruga Karlovac “Zlatko Tomičić”.