Aktivistički poklič Izravnija angažiranost i obračun s vremenom, napisao je Delimir Rešicki. Je li to doista tako?
– Angažirani su svi koji pišu i svojim pisanjem svjedoče o vremenu. Pritom mogu prepričavati recepte ili pisati političke satire. Moj pjesnički angažman oduvijek pretpostavlja osvajanje prostora u kojemu ću se moći radovati situacijama, ljudima, prizorima i riječima. Pišući, pokušavam mijenjati sebe, a ne svijet. Doduše, bilo bi dobro i svijet promijeniti, ali ipak nisam toliko naivan da mislim kako je to u moći poezije. Naslov moje zbirke “Trebalo bi srušiti zidove” sugerira izravnost, zvuči gotovo poput aktivističkog pokliča. U stihovima se, međutim, na rušenje zidova poziva isključivo zbog toga da bi se mogla graditi susretišta na kojima će se čovjek dobro osjećati sa sobom, s drugim ljudima.
Što se promijenilo od zbirke “U polutami predgrađa”?
– Knjiga “Trebalo bi srušiti zidove” u pravom je smislu knjiga pjesama – funkcionira kao cjelina, ima implicitnu priču koja povezuje sve tekstove. Prošla zbirka “U polutami predgrađa” izrazito je narativna knjiga. U njoj sam pokušao lirski mitologizirati Dubravu, zagrebačko predgrađe o kojemu ima dosta predsrasuda. Ta knjiga zapravo implicitno – poput jednog grafita – poručuje “Dubrava država“. Jedna od njezinih mogućih poruka može glasiti: Dubrava je susretište svjetova, u njoj se osjećam dobro i nemam nikakve potrebe ići u središte grada. Tamo gdje su Ribe, Svetac, Novinar, Čajo, Doktor Lončar, Slavek i Rećo – tamo je čitav svijet. Ako bih te dvije knjige htio povezati na idejnoj razini, mogao bih kazati da zbirka “Trebalo bi srušiti zidove” poziva čitatelja da se usudi okrenuti oko sebe i prepoznati svoju Dubravu.
Tužna činjenica
Je li poezija kod nas i dalje marginalizirana?
– Apsolutno da. I to je njezino prirodno stanje. Načelno protiv tog stanja nemam ništa. Uostalom, na rubu se počesto događaju najvažnije stvari, tamo je elita. Ako je pjesnik zvijezda, pitanje je kakav je pjesnik i zašto je zvijezda. Time ne želim kazati da ga treba stereotipno tretirati kao pripitog odrpanca koji govori nesuvislo i ne zna što hoće. Nije logično očekivati da će u društvu spektakla upravo pjesniku biti dodijeljena naslovna uloga. Međutim, činjenica da u većini knjižara ne možete vidjeti nove knjige pjesama tužna je i za pjesnike, i za te knjižare, i za kulturu.
Dobrodošle antologije
Kako tumačite inflaciju pjesničkih antologija?
– Razmjerno velik broj antologija smatram apsolutno dobrodošlim. Mislim da su zapravo svi – od Mrkonjića, Mićanovića, Đurđevića do Sorela, Jahića i Šodana – korektno obavili posao. Ono što se, međutim, pitam kada otvaram hrvatske antologije od onih iz prve polovice 20. stoljeća do ovih današnjih uvijek je isto: koliko u hrvatskoj ima antologijskih pjesnika? Čini mi se da je uvrštenih obično previše, da neke antologije više nalikuju popisu nego izboru te je pitanje kome se i kakva usluga tako čini.
Piše: Ana Piteša
