Vaš roman može se čitati na više razina. Na prvoj je narativna struktura teksta. Što Vas je inspiriralo na samu priču romana?
– Prije sedam godina u novinama sam pročitala tekst o čovjeku koji je sredinom osamdesetih intervenirao u šibensku katedralu na način da je skinuo aureolu s kipa sv. Marka i sakrio je. Taj događaj mi se učinio iznimno zanimljivim i dugo me okupirala misao o njegovim razlozima i motivima. Iz toga je nastala priča na kojoj se temelji roman. Radnja mu je smještena u moj rodni Osijek i u Šibenik, grad bogate kulturne baštine koja je često marginalizirana. Kao i u drugim svojim djelima, i u ovom romanu populariziram povijesnu i suvremenu kulturnu baštinu Hrvatske.
Proaktivno čitanje
Ta popularizacija odvija se na aktivnim marginama romana s kojih čitatelj dobiva razne informacije vezane uz samu priču romana. Zbog čega takav postupak?
– U doba internetske kulture okruženi smo pričama i informacijama o najrazličitijim fenomenima. Željela sam pokazati kako izgleda jedan od mogućih spojeva naracije i informacije. U tu svrhu koristim rubnice i čitatelja sustavno suočavam s podacima koji mu nisu nužni za razumijevanje narativne podloge, ali mu daju pregled brojnih fenomena koji ovu poruku izgrađuju. Za razliku od “običnog surfanja”, koje bi omogućilo slična spajanja priče i njezinih fenomena, roman “Auron” čitatelju priređuje one informacije koje mu priču osvjetljavaju na način koji je prethodno promišljen.
Pri tome sam vodila računa da pred čitatelja stavljam neke rijetke podatke, kao i neke za kojima sama nikada ne bih posegnula, barem ne u kontekstu osnovne teme – zlatnoga reza (tu mislim, primjerice, na recept pašticade po kojemu to jelo priprema moja teta Marija Gale iz Omiša). Andrea Zlatar popratila je roman “Auron” zaključkom kako se “priča širi u slojevite asocijativne nizove” i oni upravo jesu cilj aktivnih rubnica romana.
Osim što je bogato ilustriran, Vaš se roman “Auron” može čitati na više načina. Koje načine ste predvidjeli i jesu li oni različiti za različite vrste čitatelja?
– Samo jedan način čitanja jest uobičajen – od početka prema kraju. “Auron” je moguće čitati i od kraja prema početku, zatim samo po dionicama koje pripovijeda glavni lik Auron, ili po dionicama nekog od ostalih pripovjedača. Također, moguće je čitati samo rubnice, a unutar njih opet izabirati samo one koje su znanstveno utemeljene ili one koje su dio popularne kulture, drugim riječima, moguće ga je čitati po postmodernističkim ili popularnokulturnim elementima. “Auron” sam stvarala kao što bi se stvarala igračka, primjerice, Rubikova kocka i zamišljala sam čitatelja zabavljenog igranjima tekstom.
Kakvog ste čitatelja točno zamišljali stvarajući svoj roman “Auron”?
– Proaktivnog, odnosno interaktivnog, i koliko god to utopijski zvučalo, osobu sklonu počelima renesanse. Držim da informacijsko doba svima nama daje mogućnost aktivnog sudjelovanja upravo “ubiranjem” znanja preko novih tehnologija. “Auronom” sam željela ponuditi mogućnost proaktivnog čitanja tako da svaki čitatelj modelira svoj način čitanja ovisno o raspoloženju. Tako bi od romana mogao uzimati ono što mu je toga trenutka potrebno – priču ili informaciju. Istodobno, sustavno mu podastirem one podatke koje sama držim važnima za potvrdu i uočavanje fenomena zlatnog reza prisutnog u našoj kulturi.
Oda starim majstorima
Koncept zlatnog reza okosnica je sadržajnog i formalnog dijela “Aurona”. Možete li pojasniti zbog čega zlatni rez i kako je on prisutan u tekstu?
– U “Auronu” je riječ o formatu ljepote izraženom u broju fi, odnosno u omjerima ljepote koji su prisutni u našem okruženju. Likovna umjetnost tematizira ga vrlo artikulirano, suvremena književnost vrlo skromno ili nezamjetno. Moje je uvjerenje da i književnost može oblikovati pripovjednu građu držeći se poznatih pravila, u ovom slučaju omjera ljepote. To, naravno, ne znači kako pravila nije moguće dekonstruirati ili ih izokretati, ali za svaku intervenciju potrebno ih je prethodno dobro poznavati.
Jeste li imali zlatnorezovske uzore koji su se ostvarivali u polju književnosti?
– Na nekoliko mjesta jasno upućujem na svoje zlatnorezovske uzore: Baščansku ploču i Danteovu “Božanstvenu komediju”. Navedene uzore uspoređujem i međusobno upravo citatnom tehnikom, odnosno navođenjem znanstvenih spoznaja koje ih tumače. Divljenje skrivenim slojevima Baščanske ploče rezultiralo je izgradnjom romana krojenom po omjerima zlatnoga reza. Da, mogla bih reći kako je “Auron” nastajao kao svojevrsna oda starim majstorima koji su primjenjivali zlatni rez na tekst.
Na taj način nastavljate koncept vaših prijašnjih romana – u “Azu” popularizirate glagoljicu ugrađujući je u radnju romana, a u “Bizariju” veznicima pokazujete snagu gramatičkog koda. Na koji način se oni mogu čitati kao dio jednog niza?
– Izgrađujući tekst ponašam se kao skulptor prema materijalu. Važno mi je da koncept o kojem pišem preslikam na tekst, a varijacije za kojima posežem trebale bi potvrditi opstojnost ovakvih artikulacija. Podjednako me zanimaju jezik, slova, brojevi ili gramatika upravo stoga jer je njihovo podrijetlo vezano uz ljudsku sposobnost komuniciranja. Zadivljena sam apstrakcijama koje koristimo za komuniciranje, načinima na koje ih razvijamo i na koje ih tisućljećima razumijevamo.
Roman “Az” dobitnik je nagrade Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti za 2010. godinu. Taj roman tematizira glagoljicu, znanstveno polje udaljeno od Vaše struke. Kako ste mu se približili i što Vas je privuklo glagoljici?
– Glagoljicu sam počela izučavati kao jedno od starih pisama koje istodobno komunicira i brojevima i slovima. Kolega Žubrinić glagoljičke znakove naziva “slovčanim brojkama”, drugim riječima, ovim terminom naziva znakove koji istodobno mogu označavati i slova i brojeve. Roman “Az” ustrojen je po numeričkoj vrijednosti glagoljskih znakova, poglavlja romana čine “jedinice”, “desetice”, “stotice” i “tisućice” glagoljskog pisma, a potpoglavlja i peti dio romana – Slovarij – tumače, uz slovnu i numeričku oznaku glagoljskih znakova, i njihovu simboličku vrijednost. Roman “Az” prikazuje i pojašnjava univerzum glagoljičke apstrakcije i potencijale komunikacijske kombinatorike koju nudi ovo pismo.
O glagoljici ste pisali i znanstvene radove?
– Jedan od njih (“Semiotički marketing Konstantina Ćirila Filozofa: glagoljičko prezentiranje kršćanstva kao preteča suvremenog semiotičkog marketinga”) nedavno je objavljen u Libellariumu, časopisu Sveučilišta u Zadru. Rad je napisan u suatorstvu s doc. dr. sc. Nives Tomašević i povezuje sposobnost glagoljičkih znakova da prenošenjem religijskih poruka propagiraju sami sebe te opismenjavanjem šire religiju, a preuzimanjem vjere opismenjavaju.
Magični kvadrat
Što ste željeli poručiti romanom “Az”?
– “Az” je trebao pokazati svu složenost našega baštinskog pisma te mu otvoriti vrata za povratak u današnje doba. Kada kažem povratak, tada mislim kako ne možemo baštiniti, ili, ako hoćete, voljeti ono što ne poznajemo. Glagoljica je većini nas poznata kao udaljena, egzotična praslika. Rijetki je poznajemo premda je trenutačno moderno isticati je i koristiti kao dio kulturnog identiteta. “Az” bi trebao, s jedne strane, pokazati kako se tekst modelira po uzoru na koncept glagoljičke kulture, a s druge strane, pokazati kako glagoljica može biti interpretirana i danas, s više od tisuću godina udaljenosti od njezina nastanka.
Kako će se taj niz nastaviti?
– “Vilikon” je novi roman koji bi trebao izići ove godine. Riječ je o romanu leksikonu, koji vezu s leksikonom uspostavlja već naslovom ističući u prvi plan svoju glavnu, mitološku temu: vile, predstavljene na spoznajama relevantne znanstvene podloge (folklorističke, etnološke, književnoznanstvene, sociološke, historiografske i dr.). Cijeli “vilinski” tekst interpoliran je u romaneskno ruho, pri čemu su oba dijela – i onaj leksikonski, temeljen na popularno-znanstvenom folklorističkom pristupu, i onaj fiktivni, romaneskni – strukturalno određeni magičnim kvadratom broja 12 (magični kvadrat u kojemu je suma svakog stupca, reda ili dijagonale jednaka broju 12).
Hoće li se čitatelji u “Vilikonu” susretati s historijskim ili suvremenim likovima?
– Osim moje osobnosti kao predstavnice suvremenog doba, Marko Polo i Kublaj-kan glavni su protagonisti romaneskne priče koja služi kao svojevrsni fiktivni “obruč” za predočenu folklorističku građu o nadnaravnim ženama Kraljevstva Hrvatskog.
Priča je to o rastanku Marka Pola, Korčulanina, i markantnog Kublaj-kana, koja se odvija u dvanaest mjeseci posljednje godine njihova zajednička boravka u današnjoj Kini. Tijekom razgovora dovitljivog Marka i iskusnog Kublaj-kana dva sugovornika postupno otkrivaju zamamnost vila, nevidljivih žena Kraljevstva Hrvatskog, a roman “Vilikon” postaje parafraza čuvenih “Nevidljivih gradova” Itala Calvina.
Autorica: Mašenjka Bačić
