Bar u sopstvenom ubjeđenju a nerijetko je slučaj da je to i dovoljno. Ako nikomu onda bar njima.
Tekst se konkretno oslanja na komentare ispod nagrađene pripovjetke na konkursu „Avlija“. Želja mi je da nanovo oslikam principijelnost pozvanih da daju sud o određenom djelu (ako ga uopšte i pročitaju), a en o autorima. Autori, u svakom slučaju, pošalju najbolji rad shodno ubjeđenju. Time su učinili sve. Težina problema je na „stručnom“ žiriju koji, u najboljem slučaju, zna sta je subjekt i predikat u rečenici i na osnovu tog „kreativnog“ senzusa donosi mjerodavan sud o vrijednosti. Ako bi išli partikularnim putem dolazimo i do organizatora manifestacija koji imenuju (ne)stručne žirije, ali oni su marginalni jer nemaju pojma gdje se vrši velika, a gdje mala nužda. Stoga ću se pozvati na krilaticu iz jedne od najvećih knjiga „Oprostimo im, ne znaju što čine…“. Njihova želja je da se „namjenski“ utroše sredstva i pri tom aktivno prate medije kako bi mogli delegirati „principijelne“ članove žirija koji zahvaljujući mikrokreativnim (ne mikrokreditnim) analizama uočavaju da nisu u poziciji da zauzmu stav o tomu kako je određeno djelo sopstvenom osobenosti te sve iti jednu nagradu dijele na dvoje. Korektno bi bilo, ako je več tako, da je nosilac konkursa raspisao natječaj u komu stoji da se dodjeljuju 2/2 prvih, drugih i trećih nagrada gdje, radi legitimnosti, nije moguće da 2/2 budu iz iste zemlje.
Konkurs „Avlija“ je suštinski najtransparentniji pokazatelj kulturološkog unutar teritorije na kojoj djeluje, kao i objašnjenje zašto naših autora nema nigdje izvan pomenute. Tako će i biti sve dok je mizerije koja vodi ka punom pogotku…
Emir Sokolović