Dr Dariusz Piotr Klimczak: Poštovana gospodo, ja sam baš svežih dojmova nakon premijere ove drame. Na početku treba da se kaže da to je ipak bio veliki posao koji je obavljen od strane kako glumaca tako i reditelja, pa i samog organizatora… Naravno nismo imali čitave slike ovog djela jer su ovo bili samo odlomci. U svakom slučaju, na šta sam ja obratio pažnju, to je bila prije svega scena ispovjesti; to je bila stvarno dobro odglumljena scena. Čitava drama i klima ovog djela je situirana, może se reći, na razini teatra smrti. Međutim ima ovdje malo Beketa, malo i  Ženea, pomalo je to ličilo na ženeove „Sluškinje”. Ma ako bih morao negdje da svrstam ovo delo, unutar neke struje, problem kojim se djelo bavi je toliko star kao što je star i teatar jer tamo gdje se dotiće tematika smrti tamo je prava ljudska tragedija. Pravi teatar mora da dodiruje ova konačna i eshatološka pitanja jer bez toga to bi bio samo obični „show”. Za današnje vrijeme ovo su teške teme obzirom da ljudi danas izbegavaju refleksije. Tako ili drugače, ocjenjujući ovu predstavu tako na svježe, może ju se gledati i u nivou samog postavljanja na scenu. Naravno ovo je i mlada glumačka krv koja je ključala na ovim daskama, naročito u sceni između dvojice braće. Tamo je bilo malo previše histerije, po mom mišljenju, iako nije bilo dramaturški opravdano u ovoj sceni; nije bilo interakcije između glumaca te bi zahtjevalo još malo dotjerivanja. Sa druge strane, ipak, veoma je utešno da su se mladi ljudi sakupili zajedno uprkos obavezujuće kulturološke slike kako bi nam pokazali nešto u pokretu, u prostoru; inače, izvan medija, zar ne? Izvan ovog staklenog ekrana jer se pravi teatar odvija u relacji sa gledaocem. Kada si uključimo TV, pogledamo film, tada neće biti ove akcije – interakcije. Ja sam lično proživio ovu dramu veoma duboko, naročito scenu ispovesti, kao što sam rekao i sam finiš koji se ovdje tako tragično završio. Naravno ovdje se još dojam o djelu u cjelosti ne može jasno i otvoreno reći; ovo zahteva dodatna dorađivanja jer je još dosta sirovo. Scena ubojstva koju smo vidjeli nije još, može se reći, potpuno doterana. Ali ne zanemarimo da je veoma zanimljiv lik kreiran od strane Agnješke Žuhovske-Arent. To je lik porjeklom iz „Udovica“ Mrožeka, inače metafora, alegorija smrti. Veoma dobro je to glumljeno i bez karakterističnog preteravanja koja su česta u ovakvim slučajevima; ona je to veoma realistično, veoma dobro glumila. Ma šta se još može reći, gospodo?! Crna drama, crna drama koja dodiruje iskonske arhetipe čovečanstva, inače edipovih kompleksa, kompleksa koji su bili prisutni već kod Sofokla u „Antigoni“ i kod Euripida, te je ovo stalni motiv koji se pojavljuje i kod ovog savremenog balkanskog dramatopisca, Sokolovića. To stoga toliko zanimljivije što danas, kada se vidi više interesovanja za neku satiru, sam pristup ovakvim promišljanjima, koje ne nose u sebi nikakvi teret eshatološke, konačne refleksije, afirmativno jer ovdje se vidi da je to jasno i izražajno rečeno da u čoveku ima i ovakvih crnih sfera koje vode u ništavilo. Pa i samo značenje naziva drame „Paris – ili zalud je razapinjati Krista“ pozicionira dramu u domeni teatra apsurda; to je ista staza po kojoj su jurili Beket, Jonesko, Ženet, Mrožek. Mrožek je to naravno pokazivao u satiričnoj varijanti, nekako podruštvljenom. Čini mi se da je dobro što se dotiće ovakvih niti jer kao što vidimo u poslednje vreme – „Memento mori!“ – „Memento mori“ je nezaustavljiv, tako da pravi teatar i prava dobra drama uvek dodiruje granične probleme. Pitanje je samo, kako to da se prenese gledaocu, zar ne? Da se ne oseća previše potresen ovom dimenzijom, preteško je, jer se ovde uvek rađa problem neke depresije, pokazivanja čovekove izdržljivosti  unutar ove horizontalne dimenzije, mada se ovdje pojavljuje i lik sveštenika, gdje – ipak – ova ispovest nama ne ukazuje na vertikalnost, ova transcendencija je ostala nekako eliminirana iz drame. Kako god, treba da se kaže da bi ovdje gledalac očekivao još dotjerivanja unutar postavke i režije kako bi se rodilo ono šta je  teatarska srž; inače – katarza, katarza – pročišćenje. Pojedinačno, naravno, svako od nas je doživio neku svoju tragediju u porodici ili ličnu, bližu ili daljnu, međutim uvek su ove niti koje se tiču smrti niti koje nose golemi teret refleksije, emocija, pa i ove energije. Ovde to je crna energija koja nas apsorbuje, ovdje se ne vidi svetlo na kraju tunela. Ipak je osobina teatra da ublažuje naše strepnje i uzrokuje da izlazimo rasterećeniji. Ali istovremeno i više svjesni, svjesni da smo smrtna bića.
Još dugo bismo mogli da navodimo, ne znam šta bih još ovde mogao da dodam. Čestitam ovom mladom ansamblu da se okupio. To je ipak toliko optimističko da ima još mladih usijanih glava koje znaju da se igraju unutar teatarskog iskaza i samim time što je ovo grupa koja djeluje non-profit još više zavređuje pohvalu.
Prevod s poljskog: Agnješke Žuhovske-Arent