– Vaša poezija je prožeta strahom i bolnim iskustvom rata, ali je često njen glas utišan sve do svečanog tona. U tome prepoznajem posleratno iskustvo Brehta o “onima koji su trpeli nepravdu, ali su ostali dostojanstveni”
Darko Cvijetić:
Strah i utišanost su produkti krajnje ogorčenosti čovjekom kao takvim. Taj moj “ćićo”, taj čovjek, kojeg strijeljaju i koji strijelja, kojeg ranjavaju i koji ranjava – on je ogorčenik i i onaj koji ogorčava.
Da, nekada je ogorčenost i svečarska.
Vidio sam čovjeka, vrlo bijednog, obezljuđenog do nemanja potrebe za pjevanjem.
U kraju ljudskoga, u posljednjoj ladici, u posljednjoj sobi, u tom tanjuru prašine – vidio sam – čovjek i u svjetlosti ostaje obasjan tamom sebe.
Znam i žao mi je što znam da Brecht misli drukčije i bolje o ljudima.
– Reči kombinujete tako da one – kroz tu igru – dobijaju višestruka značenja kroz višestruke konotacije (Npr. Između leptira i tenka / Gmizaju gusenice). Da li iza takvog izraza stoje i ambivalentna osećanja?
Darko Cvijetić:
Riječi su se same nametale u s
voj raskoši višeslojnih značenja.Ponekad su bile osione, uporne, mokre, ljepljive, vruće, neizgovorive…Svoje pjevanje i shvaćam kao davljenje u riječi.
RAZGLEDNICE obiluju takvim gušenjima.
Ambivalencija dahće u svakoj sumnji, a ja bih da MASOVNIM raspirim i puno sumnje na malo kozmosa.
– Kroz knjigu se nepres
tano provlače i elementi Kišove proze. Gde su dodirne tačke Danila Kiša i na koji način je on uticao na Vaš doživljaja sveta/poezije?
Darko Cvijetić:
Na svaki način, u mojem poimanju historije južnoslavenske književnosti a ako hoćete i njezine moralnosti, Kišovo ime stoji kao granica (ta omiljena riječ tame).
Poslije prelaska te točke, vizura svijeta se mijenja u svoj svojoj ružologiji i logorologiji.
– Kao glumac, takođe se bavite Danilom Kišom?
Darko Cvijetić:
Rečenice Danila Kiša dobile su nosivost dogođenosti, odjednom je postala očigledna prisutnost Davidoviča, Samova, Čeljustnikova, Enciklopedija smrti, Pepela u Baštama, Hana Kžiševskih, Fedjukina, Predsednikovih brodara, Hanteskuovskih umijeća…
Stvar je i poštenja da teatar uoči galeriju tih prikaza u postratnoj tišini i kokodakanju.
Bili smo ( POZORIŠTE PRIJEDOR, “GROBNICA ZA BORISA DAVIDOVIČA” 2009.) jedini južnoslavenski teatar ( uz mislim MONTAŽSTROJ nevjerojatnog Boruta Šeparovića i projekt “MAUZER”) koje je obilježilo 20 godina Kišovog odsustva.
Dvadeset godina Privida Punoće, godine Učenika.
– Generacija kojoj pripadate zatekla se u ratu u svojim ranim dvadesetim godinama. Kada se rat završio, bili ste već u godinama zrelosti. Kako doživljavate svoju zemlju nakon rata?
Darko Cvijetić:
Nema zemlje nakon rata.
Za one od zemlje.
Ni zrelosti, za to puno zemlje.
– Vaša poezija pažljivo problematizuje krivicu i odgovornost. Verujete li u mogućnost društvenog i ekonomskog oporavka od ratnih trauma?
Ne vjerujem, Dragane.
Našu su biologiju presmrdjeli naši užasi.
– Kakvo je bosansko-hercegovačko pozorište danas i kulturni život Bosne i Hercegovine?
Darko Cvijetić:
Teatrar u Bosni i Hercegovini je, zapanjujuće, živ.
U zemlji gdje su putokazi za lokacije masovnih grobnica ravnopravni s prometnim znakovima za ograničenje brzine, najzaostalijem kutku Europe, prošlostoljetnoj prćiji kriminalaca i službenika u božje ime, zemlji gdje nestaju muzeji, urušavaju se galerije, prokišnjavaju pozorišta, škole imaju čučavce…ima teatra.
OBRAĆANJE među ljudima ne postoji.
OBRAĆANJE ljudima samo postoji.
Nitko više čin teatarski ne shvaća kao ljudsko biće pored sebe, tog imperativa više nema.Možda jednom.Pesimist sam.To nipošto ne znači da sam u pravu.
Ćićo glumac i Ćićo gledatelj nikako da imenuju predstavu u kojoj bi da su…
