Ja sam kao dijete koje voli čeprkati po svojoj krastici dok ne prokrvari

a onda viče mama mama ide mi krv

uvijek prokrvari

bar malo

bar malo

tu je moj uspjeh

tu je moja upornost

tu je moja glava koja visi o koncu koju nosim u torbi podbacujem na panj

i budeći se noću u znoju i užasu vičem

neću

Takva su ti sva moja putovanja mrzim male i tjeskobne jednokrevetne sobe

sterilisane wc šolje i hladne pločice u kupatilu

ormare sa praznim vješalicama koje se kao obješeni keze na mene

besprijekorno namještene krevete

i koncentrisanu samoću koja mi lupi šamar čim otvorim vrata

To sam ja na ovoj slici imam sedam godina i ne smijem se i ne plačem

jer moji roditelji očekuju ozbiljnost od mene

ja ispunjavam sve zadatke

ali se uvijek plašim da to nije ni dobro ni dovoljno

nije ni dobro ni dovoljno

želim da pojedem cijelu bombonjeru

uvijek bih pojeo sav sestrin eurokrem

ja sam sebična djevojčica

ja sam debeli dječak

ja sam kriva

ja sam kriv

brat je uvijek bio tu

u prodavnici su bile čokolade ”Braco i seka”

Psihijatar kaže vi govorite kao da pišete roman

ali ja želim da napišem roman

Iza svega toga stoji otac

Brat

Muškarac

Bog

Osjećate krivicu zbog potisnutih osjećanja prema bratu

Krivica je konačno postala opipljivom

na televiziji je film o Emi koja pati od halucinacija:

potisnuta osjećanja

uvijek zatvoreni u sobi oni ne znaju kad će da počne

to koje obuzima i uvlači

i strah koji se može izraziti razgoračenim očima

uvijek isto – umjetnički obrađeni klasični primjeri psihijatrije

U ćošku stoje koferi knjige odjeća

ja ustvari ne volim putovanja to odlaženje to vraćanje

i ta Kanada

sve je to tako bespotrebno

Muškarci

Muškarci ne vole kad žene pričaju

da im je lijepo kad im je lijepo

Muškarci ne vole kad ih puno kritikuju

Muškarci ne vole da vam kažu kako se osjećaju

šta ih boli i da vas vole

Sve to piše u Ljepoti i zdravlju i Kosmu

I šta treba jesti da ne dobiješ  rak

I kako se našminkati ko’ Dženifer Lopez

Čitala sam to u bolnici dok smo čekali

da pregledaju tvoga oca

Muškarci ne vole da ih boli

a ne mogu to sakriti

Doktor me je pogledao u oči

počela sam plakati

mrzim kad doktor malo šuti pa značajno pogleda

u oči

a tvoj stari otac se ponašao kao prgavi dječarac

nije htio izaći iz sobe u kojoj se dijele smrtne dijagnoze

On je umro

oko odra mrtvog muškarca živi muškarci pričaju o politici

žene nose crno i plaču

tako je red

da oni pričaju

da one plaču

Nisam mogla plakati

jer on više nije bio tu

ta figura koju nam je ostavio da oko nje obavljamo

nama živima potrebne rituale

nije on

Čak ni ne liči

Moja glava i moje srce i moja pička su rana

(Poslanica po Petru)

Moja glava i moje srce i moja pička su rana

postoje nepristojne riječi ali one nisu nepristojne kao

kad presječeš pupčanu vrpcu izvadiš svoj kurac iz moje utobe i odeš

Petre

tri puta se odrekneš svoga Boga prije nego što pijevac kukurikne tri puta

i završi u supi koju nam je skuvala mama da jedemo zdravo da porastemo veliki veliki

Mama kad je ljuta kaže trebala sam te aboritrati

ja je razumjem dok u utorbi ljuljuškam nerođenog Isusa ne želim da ga rodim ne želim

da pati da ga boli da ga raspnu da sav bude rana

jer ovo je svijet u kojem se ubija odriče i ostavlja

u kojem umotana u bol hodam i gledam

sve će biti lakše kad zaboravim

na pupčanu vrpcu

i našu crkvu sagrađenu na tvojim dlanovima Petre

Noću kad ustneš  iz kreveta

Godine su kao bestežinsko stanje

uljuljkan u njima osjećaš  se kao besmrtnik kao junak dana

ponekad okrutan ponekad mek

nasmijan tužan zajeban

ruke su ti još uvijek lijepe i jake

pred ogledalom ne glumiš  više kauboja koji puca najbrže

ali razmišljaš da li se tvoje bore i tvoje sijede dlake ženama dopadaju kao što

piše u onim časopisima koje bjesomučno čita tvoja žena

U razgovorima si ugodan duhovit i drag

glas ti ne drhti možeš  prepješačiti deset kilometara kao od šale

podići oboje vaše djece odjednom

ne bole te leđa igraš  košarku dva puta sedmično po sat vremena

najbolje izgledaš od svih tvojih prijatelja iz srednje

i niko ne bi rekao

da razmišljaš o smrti

noću kad ustaneš iz kreveta i tapkaš kroz hodnik

od sobe do vrata wc-a

i dok pišaš

i povlačiš vodu

da te izjeda taj podmukli strah

Ozbiljni ljudi

Pustinje kišne sjene nastanjuju moje srce to se zove mir

ponekad procvjetaju kaktusi uspomena poslije moje oči se nabiju na njihovo trnje

i bole otekle od plača krvave crvene ali to je samo ponekad

inače ja sam srećna kao i gospođa u trafici učiteljica u školi kasirka u supermarketu

kod kuće me čeka moja porodica da mi umota noge u ćebe jer imam lošu cirkulaciju da me postave na kauč gdje je udobno gdje je toplo da me zaštite od mrzovoljnih šefova korumpiranih službenika potkupljivih doktora lažljivih političara da me izliječe od jeda od otrova od mene

I ja zaspem ušuškana

i bezbrižna

i sanjam mrtvog pjesnika koji mi govori svoje stihove

Bio sam nesretan u svijetu živih

nesretan sam i u svijetu mrtvih

i budim se

razmišljam o mrtvom pjesniku

razmišljam o danu kad me je moja kćer pitala da li smo mi srećni

valjda kažem valjda jesmo

a zašto se onda ne smijemo kao čiko na tv-u

kaže ona

On je komičar kćeri

on je budala

Mi smo ozbiljni ljudi

Srećan kraj

Ona sanja vuka koji jede snove

I tete koje plešu pod maskama

ona im skida maske i traži mamu među njima

Po danu ona skače na jednoj nozi i pjeva

ja sam srećni štrumpf

ali noću boji se mraka čvrsto se pribije uz mene i šapuće mama ne spominji vuka

Iako nisam loša majka

imam dovoljno razloga da se osjećam krivom

nekad sam ljubovala s vukom

O draga Crvenkapa porašćeš  i ti

shvatićeš da oni uvijek opustoše naše korpe prije nego što u njima

počnemo zaneseno ljuljati lovčevu djecu

Ne brini i ove traumatične bajke imaju srećan kraj

Tanja Stupar – Trifunović, rođena u Zadru 1977. Do sad je objavila knjige poezije ”Kuća od slova”, Zadužbina ”Petar Kočić”, Banjaluka-Beograd, 1999, ”Uspostavljanje ravnoteže”, KOV, Vršac, 2002. ”O čemu misle varvari dok doručkuju” Zoro, Sarajevo-Zagreb, 2008.  i izbor iz kolumni “Adornova svraka” Zalihica, Sarajevo 2007.

Poezija joj je prevođena na engleski, njemački, poljski, slovenački i danski.

Zastupljena je u više antologija i poetskih i proznih izbora u zemlji i inostranstvu.

Knjiga “O čemu misle varvari dok doručkuju” nagrađena je nagradom UniCredit banke za najbolju knjigu poezije objavljenu u BiH u periodu 07/08. i našla se u užem izboru za književnu nagradu za Istočnu i Jugoistočnu Europu (CEE Literature Award), a Stupar-Trifunovićeva je nagrađena jednomjesečnim boravkom u Beču.

Knjiga ”Glavni junak je čovjek koji se zaljubljuje u nesreću” je nagrađena Književnom nagradom ”Fra Grgo Martić” za najbolju zbirku poezije u 2009. godini.