RECENZIJA: Vreme brutalnih dobronamernika

I dok je u „Molitvi tetoviranog srca“, pjesnik Milan B. Popović, tek onako lagano nagovjestio tihi rat vjetrenjačama jednog društva, očito se u drugom dijelu trilogije „Vreme brutalnih dobronamernika“ potpuno oslobodio tečnim stihom, nekim svojim redosljedom uputio poruku jednom društvu. Možda ne društvu u cjelini, ali svakako se kroz svih pet cjelina zbirke osvrnuo, dobronamjernički naravno, kako na stanje intelektulne scene, tako i na političke, pa i život mladih, svakodnevne probleme, neshvaćanje, učmalost, izdaju.

Pesnik nikad ne želi biti sam, želi se obratiti nekome bliskom, tako da je njegova ispovjednička riječ u kojoj duboko proživljava nepravdu i postojeće stanje, upućena sugovorniku, bilo da se radi o običnoj ljubavi, ili prijatelju koji možda to i nije. I ovog je puta u svojoj misiji, koja bi u nekim tezama zaista iz korjena trebalo promijeniti svijet, brutalno iskren, toliko iskren da je takoreć do kosti ogolio svoje duhovno stanje. Glazba njegovih stihova dodirnula je u srž mene kao čitatelja, upravo s jedne strane suptilnošću i tečnošću, iskrenošću kojom se kako i sam kaže jedino može pobijediti zlo. Popovićevi unutarnji košmari koji su ga natjerali da napiše drugi dio trilogije su toliko jasni, oni su ujedno i izvor religioznog doživljaja, svijeta kao takvog.

U početku misli tiho izlaze na scenu poetskog univerzuma: „Umiriti dan treba…“ kaže pjesnik, „a tek onda pronaći svjetlost u tmini“. Moć promjena nazire se i dalje kroz molitvu ponajprije, no kako se vrata labirinta ove pjesničke muze otvaraju, ona pogovara sve glasnije o svim onim nepravdama, osjećaju beznađa i samoće, koja su samo jedno veliko zlo, jedna izdaja modernog vremena. I sam kaže kako se želi izboriti i sve reći brutalno, jasno u lice, nikoga pri tom ne štedjeti. Srcem se prije svega treba javiti, a srce nikad ne griješi, znaju to umjetnici „pusti me da ušavši izađem iz jednog u drugi realan svijet“. Autor traži odgovore, prave, iskrene, i pri tom si postavlja pitanja zašto su svi digli ruke od postojećeg stanja, svi pa i njegova domovina, Srbija, jer da je tome tako, kaže Popović, vidljivo je iz prilika u kojima on kao pjesnik pa i svi poslije njega, pljuju krv, ne bi li se izborili za obično, pristojno bivstvovanje. Koje li ironije? A onda – spas od svega prljavog, postojećeg neizdrživog pjesnik vidi u času kad će svaki pojedinac usuditi se „zagrebsti ispod svoje kože, kad će se poput zmije poskidati opne“. Bunt zbog nepravde, ali istovremeno i vjera kako je spas ipak moguć ukoliko vrijeme učini svoje, ukoliko snovi postanu stvarnost, ukoliko još netko osim njega progovori jezikom buntovnika. Može to naravno jedna mlada, intelektualna generacija, ako ništa drugo, a ono kroz pero, kroz riječ, glazbu i promijenu svijesti pojedinca.

Svaka Popovićeva pjesma sastavljena od teze i antiteze (pijan – bez trunke alkohola) zapravo je jedna jasna poruka koja bi sivilo duša ljudi koje mrze, koji se dijele na bestidne struje, trebalo preobraziti u svjetlost novog dana kojom ćemo se jutrom buditi i umivati. Njegov je glas, glas jednog u nizu koji misle na isti način ali ne ufaju se progovoriti i reći: „Dosta!“ Milan neće da sudi, kako kaže, iako bi rado i to, ali već mu je „muka od svega, od ljudskih obmana, od pokušaja života u nepristojnim vremenima.“

Milan je svoje učinio, onim čime najbolje umije, perom… a na ostalima je da se probude iz vječne apatije i bezbrižnosti shvaćanja života.

Denis Kožljan