Uklopivši se u matoševski obojenu struju kasne hrvatske moderne, Ujević se u zajedničkoj, prekretničkoj zbirci 1914. Hrvatska mlada lirika najavljuje kao najvažniji i najcjelovitiji pjesnik između dvaju ratova. Razvojna linija njegova pjesništva teče zatim do godine 1920. kada se predstavlja zbirkom Lelek sebra.U toj zbirci Ujević je sonetima izrazio produhovljenu ljubav idealnoj ženi, obuhvativši refleksivno začuđujuće bogat registar odnosa prema njoj – od glorifikacije do prokletstva. Šest godina poslije objavljena je Kolajna, vjerojatno najzrelija knjiga u ovom dijelu Europe.  Slijede zbirke pjesama Auto na korzu, koja je izašla 1932. i Ojađeno zvono godinu dana poslije.

Završnu pjesnikovu fazu odražava zbirka Žedan kamen na studencu iz 1955. Ona pokazuje njegovo pomirenje sa svijetom i ljudima, pomalo rezignirano prihvaćanje života sa svim njegovim dobrim i lošim stranama.

Od golema broja recenzija, kritika i eseja, Ujević je sastavio dvije knjige: Ljudi za vratima gostionice i Skalpel kaosa, obje tiskane 1939. Važan je također kao izvrstan prevoditelj, osobito s francuskog jezika.

Ujević je bio čarobnjak hrvatskog jezika, sintetičar modernog i klasičnog u poeziji, skeptik koji je u svakoj zabludi nalazio istinu i u svakoj istini zabludu.

Umro je 12. studenoga 1955. godine u Zagrebu.