Magijski realizam iz Hercegovine; Najzanimljivija je prva priča, u kojoj dječak pripovijeda o djetinjstvu, ruralnoj Hercegovini, gastarbajterstvu, titoizmu, verbalnom deliktu, javnoj i tajnoj policiji
Kao osamnaesta knjiga u biblioteci splitske umjetničke udruge DADAnti izašla je knjiga priča Željka Barišića “Avionske kopačke”.
Piše; Siniša Kekez / Slobodna Dalmacija
Barišić je i pobjednik Prvog hrvatskog prvenstva u slam poeziji za 2015. i predstavnik Hrvatske na slam prvenstvu Europe u Estoniji.
Prije trinaest godina javio se romanom “Bilo jednom u Zagrebu”, a četiri godine poslije izišao je sa zbirkom pripovijedaka “Pasje poslijepodne u jurskom parku”. Od 2013. godine objavljuje kod udruge DADAnti, čiji je potpredsjednik.
Objavljene su mu zbirke poezije “Teći uzvodno” i “Proljeće nije komunist”, kao i roman “Svirači rumene kadulje” te sada ova zbirka priča.
Rijetko opisivan svijet
“Avionske kopačke” sadrže četiri priče, uglavnom smještene u Hercegovinu.
Barišić miješa različite načine pripovijedanja, od dječje perspektive do urbanog dijaloga replikom na repliku švercera i gradskih mangupa.
Pripovjedač ne preza od komentara, koji otkrivaju pjesnika i poetski jezik, ali i mladca spremnog bez velikog socijalnog osjećaja uskočiti u tržišnu utakmicu.
Najzanimljivija je prva naslovna priča, ispričana u duhu hercegovačkoga magijskog realizma.
U njoj dječak pripovijeda o djetinjstvu, ruralnoj Hercegovini, gastarbajterstvu, titoizmu, verbalnom deliktu, javnoj i tajnoj policiji.
Posebnost je Barišićeve proze što pripovijeda iz pozicije tadašnjeg unutrašnjeg neprijatelja, ideološkog gubitnika, društvenog marginalca s markama u džepu.
Posebno je svjež dječji pripovjedač, koji dijelom govori jezikom “Vječno žalosnog smijeha” Ivana Raosa, a pojedini prizori su kao Chagallov let zrakom nad zelenim poljima.
Željko Barišić donosi rijetko opisivan svijet. Doduše, pogled na stvari povremeno je u stilu onoga “ginu naši, ali ginu i partizani”, ali ideološki revizionizam ne šteti temeljno samoj priči.
Primjetan je osoban, emotivan odnos pisca prema događajima i Hercegovini, što prozi daje dodatnu snagu. Neki filmaš mogao bi u ovome vidjeti i materijal za filmski scenarij.
Nažalost, i ova priča, kao i ostale, gubi snagu pri krajevima, koji nisu na razini početnih stranica.
Priča “Ne sekiraj se, pajdo” bavi se ljubavnim odnosima u kojima vjekovno ćudoređe nadjačava i posljednje krike tehnike. “Ljubavi, krenula sam” živim, izvornim jezikom pripovijeda o kriminalcima iz susjedstva, iz čega se može iščitati društveni moment Hercegovine.
Na kraju se u knjizi pojavljuje i Ivan Vilibor Sinčić, dosjetka koja Barišiću baš i nije trebala.
“Avionske kopačke” donose premalo opisivan svijet, likove i vrijeme, ali knjizi je nedostajao stroži urednik i barem još jedna autorska ruka, kao i pažljiviji lektor i korektor. Dodatnim brušenjem priče bi dobile na kvaliteti.
Knjigu možete pročitati ovdje;
