Sabahudin i Meliha su iz Mostara izvukli tek živu glavu. I
malog Asmira, tada jednogodišnjaka koji nije ni „mama“ znao
reći kako treba.
Te prve godine u Švedskoj, bili su sretni što su živi. Mali
Asmir je rastao uz oca, mater i televiziju. Nije se gladno bilo, dobro
se i stanovalo. Hrana bila još malo pa džaba, a stanarinu socijalno
plaćalo. Dala Švedska za hranu i stanovanje, i više nego
što čovjeku treba. Plus Asmiru za pelenice, krevetac i šta još uz
to ide. Doteklo bi još i za cigare, da nisu ’nako skupe bile. Skup
i alkohol, samo piva nije. Ako se ne ide u kafanu jal’ restoran,
može čovjek lijepo proživit.
Sabahudin, u daljnjoj priči Saša, te Meliha, odsad pa nadalje
Meli, družili se sa svojom rajom, u bosanskim klubovima i restoranima.
Radili nisu te prve godine. Pošli u nekakve škole za
švedski, pa batalili. A i što bi hljeba preko pogače tražili? Pomoć
dobra bila.
Druge godine su počeli problemi s malim Asmirom. Morali
mu kupiti novi televizor, doduše polovan, mali gazap nije htio
gledati bosanske programe. Hoće samo crtane da gleda. „Pa, neka
mu!“ reče Saša i kupi taj TV. Tako je Asmir gledao crtane. A,
fala ti bože, imaju Švedi program samo za crtane.
Treće godine, poče Saša raditi, kod Turčina Muriza, na dostavi.
Prevozio je zatvorenim kombijem prazne i pune gajbe,
sanduke s hljebom, grickalice, čips, so, šećer… Na crno, naravno.
Ta oduzeli bi mu pomoć da se sazna da radi. Možda bi ga,
nedajbože, i protjerali. Saša je rijetko bio kući, ali su se zato u
stanu pojavili novi kauči, vitrina, veći bojler i svašta nešto. I materama
se moglo nešto u Mostar poslati, rat davno prošao pa
banke i pošta proradili.
Našao Saša i Melihi posao, u restoranu. Meli ni da čuje. Ta
nije ekonomiju studirala da tacne nosa. A i neko mora bit s malim.
A mali Asmir ko žiga iz vatre. Ne možeš ga očima stić, ko
da mu je živa u nogama.
Samo… Asmir ni sa tri pune godine ne progovori. Samo
mumlja, nešto turkesa, bog bi ga znao šta, i pokazuje šta hoće. I
neće na tutu. Samo onako vas usran i upišan ode materi da ga
presvuče i opet svoj pos’o. Džaba Meliha plakala, džaba se Saša
onako umoran od posla derao na njega. Mali domuz samo uvuče
glavu u ramena, zatvori plave okice i čeka da se umore, pa da
može s mirom crtane gledati.
Jednom Saši prekipilo. E, ovako to bi:
Došao onako umoran s posla i zatekao Meli kako plače ispred
klozetskih vrata.
– Šta je…!? – upita Saša dok je skidao kaput.
– Šćela ja vidit hoće li se na šolji posrat – reče Meli kroz plač.
– I?
– I… izašla da skinem vodu za ka… kafu, a on se… zaključ’o
se…
„Izlazi“, uzalud je vikao Saša.
A onda se sjeti da je mali monstrum vjerovatno slučajno zaključao
vrata. Strčao je dole, do komšije Rasima; po špicu, čekić
i šrafciger. Pri svakom udaru u drvo i željezo, računao je koliko
će mu dana rada trebati da plati nova vrata i bravu. Opet, bolje
i to nego da mu se dijete povrijedi pri padu s klozetske šolje, kade
ili lavaboa. Ionako ne znaju đe gone, ni žena mu ni on. Još
mu samo taj belaj fali. Vrata popustiše prije nego se nadao.
Unutra ga dočekaše nevine plave okice i zlaćani uvojci njegovog
do pasa posranog sina. Zidovi su imali smeđe mrlje, vjerovatno
s pelene koja je ležala u uglu, pelene usrane kao WC
Elektromašinskog školskog centra u Mostaru prije rata.
Saša, onako umoran, zamahnu kao da će mu opaliti šamar.
Mali zaplaka kao da ga živog deru, Meli ga na brzinu uze, kao
da se prepala za dijete. Na tom i završi. Meliha opra dijete i banju,
popiše kafu i mirna Bosna.
Događaj se nije zaboravio. Pogotovo ga nije zaboravio mali
Asmir. Kad bi nešto skrivio, dovoljno bi bilo podići ruku kao
da će ga se udariti i… i mali bi podvio rep i bio miran kao draga
baja. Doduše, još uvijek je srao u gaće, ali se s njim nekako i
moglo.
Sa četiri godine, Asmir još srao u gaće, mumljao i turkesao.
Trebali ga poslati u malu školu, ali kako? Mali sere u gaće i ne
govori. Ko će ga takvog? Rasimova žena Murfeta govorila da ga
treba odvest hodži, da mu zapis napravi ili stravu salije. Rasim i
Saša se izderali na nju da je seljanka iz Drežnice i da se ne baleći
i ne sramoti Rasima. A i gdje bi našli hodžu, onog poput efendi
Prpe ili Rizve Fočaka, što zapise prave?
Elem, ušao Asmir u petu godinu. A sve isto. Sere li, sere.
Mumlja i turkesa još gore nego prije. A pored toga što je zločest,
nekakav i prefrigan. Sakrije stvar pa je ne možeš nać. Kad mu
nešto nepravo, zaključa se u ćenifu i neće da izađe. Više ga ni podignuta
ruka ne plaši. Meli se zdebljala i ulijenila, presvlači ga i
hrani, onako, već po navici. Ona i Murfeta po vascijeli dan gledaju
bosanske programe, ispijaju kafu i puše škiju što im je Murfetina
dainica Mevzeta poslala po Lutvi Bajgoriću. Ne priča Meliha
s malim jer ga i ne razumije. A babo mu ionako od posla kod
Muriza Turčina nema kad ni da se ko čovjek obrije i okupa. Dođe
kući, pojede nešto, zahrče, pa ujutro opet na pos’o. Mali jednako
pred televizorom. Skont’o hrsuz kako se na daljinskom mijenjaju
programi na malom televizoru u sobi mu, sve po brojevima,
pa šalta li-šalta. Gleda reklame, kvizove, filmove. Ko odraslo
čeljade. Ko da ne sere u gaće i zna tablicu množenja.
Jednom tako, bijaše li nedjelja ili subota, slagaću vam, dođe
Saša s posla, umoran ko pas. Prisralo mu se, a mali se zaključao
u ćenifu, dimom ga ne moreš išćerat.
– Izdiri otale, majmune jedan! – vikao je Saša.
– Iziđi, sine, tata mora u klozet! – uzalud je molila Meli.
Na kraju je Saša sišao u Rasima i posrao se kod njega. Kad
se vratio, zatekao je svog nasljednika kako mirno sjedi na podu i
gleda svoj televizorčić. Tu Saša uze maloljetnog delinkventa, odvuče
ga do fotelje, stavi preko koljena i pet-šest puta pljesnu po
peleni. Mali se derao kao da ga živog deru, kao da između ćaćine
ruke i punašne guze nema tri sloja platna i pampersice pune
pišaline što ju je prije par minuta, baš kad je Betmen savladao
Akvamena, pustio, kao i uvijek, sjedeći ispred televizora.
Poslije toga, Asmir bio miran. Začuđujuće, čak previše miran.
Sutra ujutro je bio još mirniji. Ko pravi krivac. Čak je spavao
zagrlivši medu što mu ga je Saša kupio za drugi rođendan.
A obično bi se probudio prije osam. Saša uzeo ključeve kombija
i razgulio na pos’o, Meli ko i svako jutro nazula papuče i sišla do
Murfete na kafu. Elem, ljepota jedna porodična.
Pričale su o skorom koncertu Halida Bašlića i Kemala Montena,
pitali se ka’ će Dino Merlin opet doć’ da im pjeva. Prošlo
četrdeset pet minuta, dvaput više nego obično, kad je Meli ugasila
zadnju smotku Mevzetinog duhana po Lutvi Bajgoriću poslanog,
i usplahireno rekla:
– Bog te mazo, oni mi maksum sam, hašar će po kući napravit!
Nazu Meli papuče, izleti kroz vrata i pojuri sa četvrtog na
sedmi, pješice – lift je baš toga dana bio na redovnom remontu,
dakle na prizemlju. Na šestom umalo obori sredovječnu, činilo
se švedsku gospođu; srednje visine, plave kose i jakih crta lica.
Malo je ličila na Melihinu kumu Nusretu.
– Pardon! – reče joj dok je jurila uz stepenice.
Otvorivši vrata, Meli ostade bez daha kad vidje dva uniformisana
Šveđanina. Jedan od njih je u rukama držao zadnji broj
lista Most, literarnog magazina iz Mostara, i zadnji broj Dnevnog
avaza. Jedna policijska kapa je stajala na stolu, druga je pokrivala
pola glave njenog sina jedinca, malog Asmira, koji je stajao
pored jednog od njih i pokušavao zakačiti policijsku značku za
pidžamu. Prije nego što je Meli ponovo prodisala, zacvrkuta
zvono-štiglić iza nje. Meli otvori i pusti u stan sredovječnu švedsku
gospođu koju je par trenutaka prije zamalo strovalila niz stepenice.
– Dobar dan – reče gospođa na bosanskom.
– D… dobar dan – izmuca i Meliha.
– Mogu li sjesti? – upita gospođa, očito naše, barem Ex-Yu
gore list.
Meliha pokaza na fotelju koja je, osim malog taburea, jedina
još bila slobodna. Na ostala dva su sjedila dva gorespomenuta
švedska policijota.
– Ja sam Mirna – reče gospođa. – Socijalna sam radnica. Živim
u Švedskoj već petnaest godina i… Ali, da pređem na
stvar…
Meliha se znojila od muke. Ništa joj nije bilo jasno. Osjetila
je kako joj se pamučna majica od mokrine lijepi za grudi. Bi joj
nezgodno što je ovi ljudi vide nepočešljanu, u šlafroku i papučama,
sa poderanom majicom ispod, ni šlafrok od stida ne može
skinuti… da se poderotina ne vidi. Gospođa nastavi kao da je čemerna
Meli u gucci kompletu:
– Prije dvadeset i… i osam minuta, primili smo poziv iz vašeg
stana. Jesi li ti Asmir? – upita pogledavši policijsku kapu ispod
koje se smiješio mali gazap. Kapa se zaljulja kad Asmir ču
svoje ime.
– Ali… – s nevjericom će Meli – Nije im’o ko zvat. Mali još
ne govori, a…
– Vi mislite da mali ne govori? – reče teta i promumlja nešto.
Mali Asmir poče mumljati, slično, ali s drugom intonacijom.
Tada Meli, sa čuđenjem kakvo su zasigurno osjetili prvi Indijanci
kad su vidjeli lokomotivu, shvati da njen sin govori švedski. I
policajci se uključiše u priču žene i dječaka. Na kraju su se policajci
i gospođa grohotom nasmijali nečemu što je mali rekao.
Mračna tjeskoba i talas stida prikovaše čemernu Melihu za tabure
na kome je sjedila.
– Mali govori švedski – nastavi gospođa. – Mali jako dobro
govori švedski. Rekao nam je da ga vi ne govorite, zato su nakon
poziva poslali mene.
– Ali, kako ste znali adresu? – začudi se Meli.
– Gospoda su policajci – reče pokazavši glavom na drotove.
– On je… Zvao policiju?
– Da. Fino se predstavio, ali nije znao adresu. Problem je u
tome što je rekao da ga zlostavljate. To što su gospoda policajci
došli, otvorili vrata i zatekli četverogodišnjaka samog, nimalo
vam ne ide u prilog. Situacija je… hm, neugodna. Lako bi se
moglo desiti da vam oduzmu dijete.
Tad se gospođa obrati policajcima. Razgovarali su desetak
minuta. Mali Asmir je u neka doba skinuo kapu i, očigledno privučen
svjetlucavim oznakama na uniformi, počeo se penjati na
starijeg policajca. Meliha se nije usudila da ga uzme, nije se usudila
ni da pisne.
– Možete li odvesti malog… Ne bi trebalo da čuje sve što
govorimo. Gdje vam je muž?
– Na p… – pođe reči i ujede se za jezik. Smetnula je da njen
muž radi na crno, da ne smije reči da je na poslu. – Doći će večeras.
Meli zgrabi dijete i ode u spavaću sobu. Sjela je s malim na
krevet i počela tiho jecati. Krupne suze su joj u tankim mlazovima
tekle niz obraze i kvasile zlaćane uvojke njenog sina koji se
igrao hemijskom olovkom koju je, očito, bio uzeo iz džepa jednog
od policajaca. Za nekoliko minuta, nakon nekoliko potočića
suza iz Melihinih plavih očiju, na vratima sobe se pojavi gospođa
s torbicom na ramenu, očito spremna za polazak.
– Slušajte… Vaš muž…
– Sabahudin – reče Meli kroz jecaje.
– Sabahudin će morati doći i potpisati izjavu. I vi. Vi možete
sutra, nek on pričuva malog. Prijavite ga za malu školu, lani je
trebao poći. Uspjela sam malo smiriti stvar kod policajaca, znaju
da smo mi Bosanci malo svoj svijet. Ali, sljedeći put…
Tu gospođa podiže obrve i zaljulja glavu. Kao da kaže „Sljedeći
put, nek vam je Bog na pomoći“.
Gospođa se rukovala s Meli i nestala prije nego što se Meliha
sjetila da gošću ni kafom ponudila nije.
Uvečer je, stigavši s posla, onako, obuven i u kaputu, znojna
čela slušao kako mu Meliha jecavim glasom govori šta se desilo.
Odmah se pokupio na policiju, da dadne izjavu.
Vratio se za par sati. Melihi se činilo da je njen Saša za tih
par sati ostario par desetina godina. Kao da mu je neko isisao
svu krv iz lica i obraza i bijelim obojio čelo. Skinuo se i legao,
onako, bez kafe i večere.
Nije zaspao satima. Čuo je kako Meli gasi Asmirov televizorčić,
daje mu da jede, kupa ga i sprema na spavanje. I kako ona
sama liježe na drugi kraj kreveta. Čuo je potom kako se mali
meškolji i udobno namješta u krevecu, ispod dekice s likom Paje
Patka.
Mali govori švedski… a oni pojma nemaju da u kući imaju
malog Šveda. Njegovo dijete je mali Šved.
Saši suza, krupna suza što mu se skupila pored nosa, skliznu
na jastuk. Ne od sreće što mu sin ipak govori, nego od jada što
vlastito dijete ne može razumjeti. Prokle Muriza Turčina, ovu
hladnu zemlju i trenutak kad je sišao s broda i nogom stupio na
ovu obalu suza. Šta će njegov sin imati njegovo? Šta će njegov
sin misliti o svom ocu kad pođe u školu? Čak i da nauči švedski,
mali će govoriti bolje od njega… i smijati se svom neprilagođenom
i neukom ocu. I… ostatak Asmirovog odrastanja će proći u
ispunjavanju mališinih želja. Mali će, znao je, čim mu nešto bude
nepravo, dohvatiti telefon i nazvati policiju. Takav je mali gazap,
sav na mater mu.
Saša teško uzdahnu.
A malo dalje, iza dugih trepavica su spavale plave okice.
Ispod deke s likom Paje Patka i plavih uvojaka sanjao je mali
Asmir. Sanjao kako Betmen ubija Akvamena. Na švedskom.
(“Polja čemerike”– zbirka priča 2008.)
by Barezi
