Na rubu nedovršenog oceana

odlažem pakete recikliranih sveski,

neprocjenjiva bespuća koja je dokoni čovjek odbacio,

i razvrstavam krhotke ljudske psihe u potonuloj galiji.

Zapisujući harmoniju iz ogrtača vjekova,

udišem jotatone evaporirane soli,

osluškujem urlike transilvanskih vampira

dok popravljam otrgnute stranice knjiga

napisanih na srpskom i ruskom ćiriličnom pismu

s (dodatnim) zemnim supersluzom.

Snuždeno saznajem da je sudbina Atlantide zadesila Eurolandiju

dok se, uz slabu šansu, Amerolandija preselila na mjesec

(Bog zna koji) u potrazi za novim energetskim resursima.

U grafitnom srcu brižno sakupljam beživotne fosile

kao i nesuvisle polupromašene alge

koje je tek (ne)zaborav sačuvao kada su elektroni odletjeli

preko granica vaseljene u neku drugu (Ne)Naseljenu.

Međutim, otkako su prema Augustu Šenoi

Hrvati u mitovima pojeli vlastitu djecu,

ove prazne diskusije postale su zakulisne priče

za neka buduća pokoljenja.

Naposljetku, pronalazim sebe potpuno nebitnim

poput sidra bačenog u otrovno more (mrtvopuhalo)

onkraj brodolomnog razmišljanja.

Poštedi li novi veliki potop ove prijemčive retke,

mogu, ako imam dovoljno sreće (kao Kevin Costner),

pronaći granice kopna naseljenog pravopisom i kaligrafijom.

Kako bih osigurao opstanak, fiksam se usput talasima budućnosti

bacajući biserje u kaljužu, bez rubova i beskrajnu,

moćan kao Riječ nakon geneze u Noinoj korablji.

---

P.S. Ivan Gaćina dobitnik je međunarodne književne nagrade Francesco Giampietri u Italiji za ovu pjesmu.

Svečana dodjela nagrada na V izdanju održana je 13. lipnja 2026. u Venafru, Italija.

by Barezi