Stoga, s pravom, možemo da postavimo naslovljeno pitanje: da li je knjiga roba ili nije. Mnogi kreativci (oni rijetki i iskonski) će imati otklona spram te teze. S pravom jer za njih i njihov odnos spram tog Hrama iluzorno je očekivati da budu saglasni s time. Stoga i jesmo u zabludama gdje se (čak i neki osvjedočeni kreativci) iznureni u donkihotovskim pokušajima poklone Lažnom. Tada počinje stid od učinjenog i njihova osveta sopstvenoj neprincipijelnosti i licimjerju se lomi o one koji nisu poklekli.

Nerazvijenost infrastrukture dovoljno govori o poziciji gdje je Knjiga smještena. I nobelovci ne bi bili u poziciji da imaju dovoljnu tržišnu prolaznost. To je projektovano iz centara kako bi se što lakše orobilo podneblje i načinilo bespravno sticanje materijalne dobiti (ona je jedino bitna – zar ne) smutljivcima instalirajući instituciju bespovratnih izdavačkih grantova koji se dodjeljuju… (Zamislimo komu i kako.) Informacije o kulturološkom miljeu su zasnovane kroz instituciju međudržavne razmjene gdje se upućuju… (Nanovo koristimo imaginaciju.) Kreativci, one iskonski, se ne diraju; naprosto se prepuštaju sebi samima ili uz simboličnu dodjelu sredstava koja nije dostatna ni za toplu juhu. Za vraga miloga; sutra će nam možda trebati da se njima dičimo. I do kada će to trajati?!

Stoga se vraćam naslovu: knjigu treba što hitrije oklasifikovati kao robu i grantove za izdavaštvo pretvoriti u kreditna povratna sredstva koja se dodjeljuju izdavačima. Tada će i oni (koliko god će biti režimskih autora odabranih za otkupe cjelishodnih opusa; pa i onih koji još nisu ispisani) biti u poziciji da trasiraju lnjiško tržište orjentisano prema kvalitetu jer je to jedina značajka koja će mu omogućiti povrat sredstava.

Do tada budimo i dalje statistički podatak koji će drugima omogućavati grabež i transformaciju od kreativca do promotora kiselih krastavaca koperfildovskom brzinom. Bitno je samo koja je cijena za ulaznicu.

Emir Sokolovic