Njegov je pristup vrlo osoban, ponekad čak i potpuno intiman, pa se ‘Čuda života’ grade kao zbirka životnih vinjeta, u kojima se važni i dalekosežni događaji sudaraju sa svakodnevnim i profanim, baš kako se i živi život.
U slučaju Jamesa Grahama Ballarda (1930-2009) bio je to jedan bogat, ponekad opasan i nevjerojatan, a većinom uspješan i sretan život, što ne znači da je bio dosadan. Priča započinje u Aziji, gdje je Ballard proveo prve godine života, čiji je najdramatičniji dio opisan u romanu ‘Carstvo sunca’, po kojem je i Steven Spielberg snimio jedan od svojih najboljih filmova.
Mladi Ballard je bio zaštićeno bogataško dijete u urbanom paklu Šangaja, grada u koji se slijevala kineska sirotinja i čije su ulice za mnoge bile smrtonosne.
S druge strane, Šangaj je bio i gospodarsko središte u kojem je živio velik broj zapadnjaka, u luksuznim i izoliranim četvrtima, a mentalno svjetlosnim godinama od domaće sirotinje čiji je rad omogućavao njihov raskošni stil života. Ballard se tako u ‘Čudima života’ prisjeća da se kao dječak nije nikako uspijevao, svom trudu unatoč, sprijateljiti sa sinom jedne od sluškinja koje su radile za njegove roditelje, a tek kasnije je razumio da to nije dozvoljavao kontekst.
U svojoj književnoj karijeri J. G. Ballard se nije toliko bavio svojim životom koliko egzistencijom u svijetu koji polako preuzima tehnologija. Distopija je bila njegovo književno dvorište, bez obzira je li riječ o ‘Kokainskim noćima’ ili ‘Sudaru’, njegovim slavljenim romanima. Iz današnje perspektive se može činiti čak i konzervativna ideja o ljudima koji se seksualno uzbuđuju u prometnim nesrećama, s obzirom da je internet omogućio seksualne fetiše svake vrste, ali 1973. godine, kada je ‘Sudar’ izašao, mnogi su bili skandalizirani Ballardovim kliničkim pristupom, a još više samom idejom da ljudi svoju seksualnost prenose na strojeve.
S obzirom da je danas potpuno uobičajeno da čovjek ima najintimniji odnos s vlastitim mobitelom, Ballardove ideje se pokazuju itekako proročanskim. U ‘Čudima života’ otkriva i da su velik dio njegovog pisanja inspirirale psihoanaliza i francuski nadrealizam, no čitatelji Ballardovih romana znaju da je svaka moguća inspiracija prošla kroz njegov um i na kraju postala unikatno autorova.
Među brojnim Ballardovim knjigama svakako treba spomenuti i ‘The Atrocity Exhibition’, koja je predstavljala njegov komercijalni proboj krajem šezdesetih, ali ne jer je britanska čitateljska publika odjednom, nakon nekoliko objavljenih knjiga, shvatila da pred sobom ima suvremenog klasika u nastajanju, nego zbog sudskog skandala.
Naime, J. G. Ballard je zbog spomenutog romana u Velikoj Britaniji optužen za opscenost, dok je u Americi službenom odlukom nakladnika Doubleday spaljeno cijelo prvo izdanje romana. Zapravo i ne čudi što se ‘The Atrocity Exhibition’ nije svidjela tadašnjim dežurnim moralistima, o čemu najbolje svjedoče naslovi pojedinih poglavlja: ‘Love and Napalm’, ‘Why I Want To Fuck Ronald Reagan’. Potonji je pak Ballardov proročanski politički pamflet, u kojem ismijava medijsku adoraciju političara, što je danas opće mjesto koje se rijetko propituje.
Spajanje naizgled nespojivog je oduvijek bila Ballardova specijalnost, a ona se primjećuje i u autobiografskim ‘Čudima života’. Primjerice, kada opisuje kako je upoznao svoju suprugu, Ballard napominje da se sve to odvijalo u sjeni ubojstava poznatog britanskog serijskog ubojice Johna Christieja, koji je zadavio najmanje šest žena u istoj ulici u kojoj su živjeli tada mladi Ballard i njegova buduća supruga Mary. Prikaz njihovog braka iznutra, kao i kasnijeg roditeljstva, sigurno su najljepše stranice ove autobiografske proze. Nju u Hrvatskoj pak možemo čitati zahvaljujući Nakladi Ljevak i odličnom prijevodu Ivane Šojat-Kuči.
