Da li možemo predpostaviti prostor kada od subjekta (u dijalogu) postajemo objekt (pri djelovanju)?! Indiferentan odnos danas (ili ignorantski), sutra može poprilično da nas zaskoči. Ne kažem da bi se dtrebalo konfliktno postaviti, ali – svakako – bi trebalo iskazati drugačije misljenje jer postoji mogućnost da onaj ko vrši tihu mentalnu agresiju ima dobre nakane i da je načinio pogrešan uvid. Svakako da zaslužuje da čuje i našu percepciju. U datom momentu ga može i povrijediti, učiniti da se osjeća nelagodno… Ipak, u konačnici, će mu omogućiti da bude izvrgnut ruglu jer je to neminovno (prirodni slijed).

Zašto sve ovo kazujem i koliko je to bitno. Živimo na prostoru koji vrjednosno erozira i gdje je pomen o bilo kojoj suštinskoj vrijednosti iluzoran ukoliko nije prepoznat i priznat od strane vladajućih kleronac oligarhija kojima je suština materijalno bogaćenje po svaku cijenu. Obzirom na gramzivost njihova (ne)svijest projektuje takav odnos spram svakog, pa i Kreativnog bića (na žalost do sada utemeljena teza jer nisu se našli u poziciji ni da se sretnu sa takvim osobama. Našim eminentnim i etabliranim pozicijama na upit znaju li kome je uručen Venecijanski lav dobiva se odgovor da to nije njihova briga i da se obratimo Venecijanskom ZOO-u)…

Stoga ostaje vrijeme i igra; vrijeme da nas iscrpljuju i da se nadaju da ćemo pokleknuti i doći da poljubimo prsten i iskažemo lojalnost ili da žongliramo unutar opscenosti koje ćine. Teza kojom se tješimo jeste da smo otok i da se to nas ne tiče. Kako u svakom slučaju možemo sami a da će oni činiti to što čine s nama ili bez nas. Iz te tišine redovito isijava briga o drugima i altruizmu koja se bespoštedno plasira. Naravno ne naša; mi moramo u egzil. Nas su „uvjerili“ o brizi za druge i to smo dozvolili. I mislimo (jer želimo) da smo sami. Ali istina je da čovjek nikada ne može biti sam; može samo birati s kime će da bude. RIJEČ je moja…

Emir Sokolović