Potjecao je iz židovske trgovačke obitelji. Uz studij prava, slušao je predavanja iz književnosti, povijesti, filozofije, i to vodećih njemačkih intelektualnih imena, poput Schlegela i Hegela.
Pošto se krstio u evangeličkoj crkvi, proziva se Heinrichom. Nakon studija putuje u Englesku, potom u Italiju i Pariz odakle će se javljati kao dopisnik Allgemeine Zeitunga. Početno oduševljenje Parizom i idealima građanske revolucije, koja je ukinula vjersku i rasnu diskriminaciju, ubrzo splašnjava i rađa u Heinea neku vrst političkog nihilizma. Osobito ga pogađa zabrana njegovih djela u Njemačkoj.
Nakon dviju knjiga poezije i dviju tragedija godine 1825. izlazi prvi svezak Slika s putovanja. Slijedila su mnoga djela s različitih područja: Knjiga pjesama (koja je za Heinova života doživjela 14 izdanja) ili Romancero, zbirka nastala u doba kada bolesni pjesnik priča o sebi da nije više najslobodniji Nijemac nakon Goethea, zatim Zimska priča, Njemačka, Pisma iz Pariza, Lutecija i Romantička škola. Heine je spoj između prvih romantika koji se javljaju potkraj 18. stoljeća i mladonijemaca tridesetih godina 19. stoljeća koji navješćuju realizam. U Heinovu pjesništvu očituje se veliko majstorstvo njemačkoga jezika, a ponegdje i ton njemačke pučke pjesme. Neke su njegove pjesme živjele kao narodne jer su bile uglazbljene. Podjednako stilski dotjeran, značenjski snažan i ironičan, bio je Heine u političkim, satiričkim i filozofskim tekstovima. Već za života bila je spoznata vrijednost njegova stvaralaštva pa je bio logičan utjecaj koji je ona imala na europsko pjesništvo.
U osobnom životu, nakon mnogih ljubavi kojima se predavao fatalnošću romantičara, oženio se kao 44-godišnjak mladom Francuskinjom koju njegova obitelj nije nikada prihvatila. Heine je cijeloga života pobolijevao. Posljednji put izašao je iz kuće 1848. Umoran i slab srušio se u Louvreu, priča kaže, pred kipom Venere Milonske. Umro je 17. veljače 1856. Pokopan je na Montmartreu u Parizu.
