Zli jezici bi rekli da je to posljedica skorije naše prošlosti, a ne istinske Kreativne vrijednosti kojom zrače (zlo)djela što ih ostaviše za sobom. Nije slučajno da sam pisao u svršenom glagolskom obliku; u suštini ovdje – na ovim prostorima – se o Kreaciji može jedino tako kazivati jer niko ne može da dobije priznanje dok ne bude pokojni ili dok ne napusti ove gudure. No, i tada su vinovnici ishitrili jer lovor koji ih je čekao svaki tren zamijenili su „krunom“ (trnovom) koju su im pribili da nose. Ako krenemo unatrag s analizom kroz identitete koji revnosno skrbe i dižu buku dolazimo do bukača u lovu kao statusnog sistema. Na gospodarima je da čine ono što čine čim pomenuti zvijer (Umjetnika) istjeraju na čistinu. U slučaju da ga ne dotuku (ili Pozvanje s kojim je on na ti) podozrivo ga gledaju pozivajući se na krilaticu da udarac koji nas ne slomi duplo nas jača. Vremenom tenzije padaju obzirom da je Kreacija neuništiva (mada nevalorizovana u vremenu u kom je nastala), a savjest (koliko god je ne bili svjesni) čini čuda i kod najvećih „čudaka“. Uz pomenuto hvale vrijedno je podcrtati (kada su ovi geografski prostori u pitanju) da bukači su samo bukači kroz sve sisteme i da im se jedino odore i grbovi mijenjaju. I u svakom slučaju su blatnjave…
Naravno da naspram Kreacije postoje i Oni drugi. Ti drugi su zaodjenuti blagostanjem, (zlo)tvorevine im se predstavljaju kao neshvaćene za vrijeme u kom su nastale. Na potonjim je da budu samo upotrebljivi i poslušni dok su zbivanja obaveza drugih koji se brinu (također) da nešto ne promakne i ne ode u neželjenom smjeru. Ništa ne bi bilo sporno da je taj (ne)htijući smjer konitnuum spram koga se može bilo ko odrediti i pokušati da slijedi do Djela u kome će dati maksimum. Ali ne lezi vraže… Ono što vrijedi do podne od podne je drugačije. One bukače, koji jedino istjeruju zvijeri, to ne buni jer znaju kada i gdje poći. Na to ih usmjerava rzanje gospodarskog konja za leđima. Oni merhametniji prime za rukav zvijer i šapatom savjetuju u najboljoj namjeri (za mila vraga imaju oni porodicu, djecu te moraju): ma hajde bolan ne trsi se, kreni (h)amo – gdje svi Turci, tu i mali Mujo…
Emir Sokolović