Bademina majka se nije mogla pomiriti sa činjenicom da će ostatak ovog prekratkog i dragocjenog života provesti brinući se o debeloj kćeri i pijanom mužu sa smrdljivim nogama i čirevima po licu. Smetala joj je činjenica da je kućica na vrhu Bistrika oduvijek, ali stvarno oduvijek, u sebi nosila i gajila gadni pljesnivi smrad, koji je mršavu ljepoticu Fazilu izluđivao; pokušavala je sve u svojoj moći da se riješi tog pljesnivog smrada, čak je u trenucima manije tjerala krupnu tinejdžericu Bademu, koja tada nije mogla imala više od petnaestak godina, da razmjesti ogromne staklene regala i vitrine i dvosjede i trosjede i sav kućni namještaj, pa da klekne na koljena, što je njenu divovsku guzicu činilo još masivnijom. Fazila nije nikada uspjela otkriti izvor tog teškog oblaka koji je obilježio njen kratkotrajni život. Nakon njena smrti, u kućici na vrhu Bistrika se okupio bijeli svijet. Svi ti ljudi koji su (do Faziline smrti) sa punim entuzijazmom, kao epidemiju sitničarske bakterije širili poluistine o njenoj nevjernosti, mentalnim poremećajima i sličnim lažnim glupostima, čija vjerodostojnost i nije bitna za nas. Reuf je satima nakrivljeno sjedio na plastičnoj stolici prekrštenih nogu, sa bijelom plastičnom čašicom, koja je najvjerovatnije bila ispunjana šljivom. Rigidni govor tijela, ispresijecan kratkim bijesnim teatralnim prekrštanjem ruku, i jasne krvave oči su krile tajne – Da li ovaj čovjek tuguje za izgubljenom ženom, jedinom (koliko mi znamo) ženom njegovog života? Ili tuguje za vlastitom budućnošću, u kojoj će on morati brinut o grotesknom stvorenju; to su njegovi geni, on ju je stvorio, ali ona nije njegova. U jednom trenutku, za vrijeme sjedeljke je ustao jedan od nepoznatih i nepozvanih gostiju, želio je ispričati nešto u svojoj školskoj drugarici:
„Vjerujte mi kad vam kažem, Fazila nije mogla proći Sedrenikom. Kad god ona krene po hljeb, neki od onih kabadahija što sjede na zidićima povazdan je, bez greške, pokuš'o zadobiti njeno srce. Laže on njoj o ovome ili onome, putovanja na kraj svijeta brodom, ovo ono. A ona, ona nije bila za ovaj svijet. Allah kada ženu podari nevjerojatnom ljepotom i pameću, uvijek zapostavi TO NEŠTO, to što nas čini sretnima. K'o da kaže – Dao sam ti pamet, dao sam ti ljepotu, eh za kaznu ćeš lutati zemljom i boriti se, iz dana u dan, sa unutrašnjim demonima, nemirom i tjeskobom. To prokletstvo nije preskočilo Fazilu, najljepša i najunikatinija pahuljica snijega koja je pala na ovaj grad, i na kraju se istopila.“
Nakon bizarnog monologa, ljudi su se zagledali kao da pokušavaju uočit bar jednu osoba koja je shvatila o čemu Fazilin školski kolega, kojeg niko nije ni poznavao, govori.
Godine nakon majčine smrti su protekle brzo, kao i za većinu ljudi. Vrijeme je glavni neprijatelj ljudskog roda. Otac je sve više pio, Badema je rasla i rasla i rasla, postajala je arogantna, anksiozna, izgubila je vjeru u ljudski rod. Mrzila je svoj život, mrzila je sve, bilo to živo ili mrtvo. Debljina, znak dekadentnog razvoja civilizacije u period u kojem imamo previše.
Deset godina prođe. Badema je postala zgradurina, mamut, ogromno stvorenje ispunjeno bezrazložnom gorčinom.
Dvadeset godina prođe. Badema živi u malom stančiću na periferiji grada. Zgrada je ljubičasta i ima tri sprata. Badema živi na prvom spratu. Zgrada se nalazi se u blizini pijace, koju Badema rijetko posjećuje. Živi sama. Nije nikada imala muškarca, nije nikad osjetila slavodobitnu postseksualnu, postorgazamsku prazninu. Nema ni jednu prijateljicu, nikada ne očekuje goste, ali još uvijek (koliko god joj to naporno bilo) čisti i posprema svoj poluprazni stančić, kojeg krasi toplina. Vrijeme provodi uz TV program, ima jasnu rutinu koju prati i koje se drži, iz dana u dan, iz dana u dan. Od sedam do deset sati prati jutarnji program „Sarajevsko jutru“, od 10 do 12 sapunicu „Izgubljena ljubav“, u 12 prilegne malo u krevet da odmori, kada se probudi pojede tri tanjira sarme ili gulaša ili tjestenine sa faširanim mesom, od 15 do 17 ispunjava križaljke i čita novine, od 17 do 18 gleda emisiju „Dobre Vibracije“ na TVSA, nakon čega idu dnevnici i spavanje.

SANJA

Mali, ali raskošni stančić na Marin Dvoru. Petoro djece. Bilo ih je svih veličina i vrsta. Tri djevojčice: Sanja, Irma i Dina. Dva dječaka: Samir i Semir. Velik prozori su otvarali i širili životni prostor koji bi inače bio taman i sumoran, iz soba su odstranjena vrata po naloga oca Refika, te su omogućavali nezaustavljivi protok pozitivne energije, harmoničnog življenja sa okruženjem, što je pridonijelo  razvoju najmlađe kćeri Sanje.
Sanja je oduvijek bila razmažena. Majka Danica, službenica u nekoj nebitnoj državnoj firmi, sa radnim vremenom 8-16 je bila najveselija osoba u bivšoj Jugoslaviji (kako je to često znao govoriti njen voljeni muž). Svakog petka je odlazila na ples. Svake subote je posjećivala frizera, jer je za nju izgled davao uvid u dušu i centar bića. Refik joj je često tepao i govorio da izgleda kao Farrah Fawcett, na šta bi se ona nasmijala i odgovarala sa „znam, znam, ljubavi, znam“.
Sanju je neizmjerna ljubav u izobilju, koja je statički postojala u zraku i koja ju je čekala na svakom koraku, iritirala.
Otac Refik, inženjer komunikacije u Energoinvestu je, iako to nikada ne bi priznao, Sanju volio najviše. Nakon brojnih pokušaja, potezanja za starim poznastvima, kopanju po prošlosti i neizmirenim dugovima, koja se koriste samo kada osobi nešto treba, uspio prigrabiti dvije ulaznice za premijeru filma „Bitka na Neretvi“ u novoizgrađenom kompleksu Skenderija, premijera na kojoj bi se trebali pojaviti Pablo Picasso, drug Tito, Bodnarćuk, Košćina, Kriger, Vidov, Dravić, Dvornik, Samardžić i svi ostali aparati i kotači koji pokreću mašinu zvanu SFRJ. Refik se ushićeno, ubrazanim trkom uspinjao uz stepenište trospratne zgrade u kojoj je sretna porodica živjela. Manično, bez gledanja, odbacio je kaput i potražio svoju najmlađu i najljepšu kćer, princezu.
Razočarenje i neopisiva bol, koju je pretrpjela njegova duša u trenutka kada mu je Sanja tihim, prkosnim glasom saopćila da „neće da ide sa njim nigdje, dosadni ste mi, dosadno mi je“.
Od toga dana, kuća je bila drugačija. Otac je prestao da priča. Slomio ga je taj događaj, fizički i psihički. Majka je i dalje odlazila kod frizera, sa godinama je sve manja i manje ličila na Farrah Fawcett. Prestala je odlaziti na ples, jer je muž nije želio voditi. Djeca su odrastala, sretni i dražesni i šaljivi i obazrivi. Sanji je bilo dosadno.
Za osamnaesti rođendan je saopćila svima da ih više ne želi vidjeti. Dodala je da im ima još samo jednu stvar reći, prije nego što nestane iz njihovih života zauvijek:
„Prečesto mi se desi da neka svemoćna nevidljiva ruke ubaci misao koja me ne popušta danima, to je uvijek jedna te ista morbidna fiksacija koja zaokuplja svaku ćeliju mog bića. Otkako znam za sebe, znam da vas mrzim, jer me ubijate dosadom i imaginarnom srećom. Bojim se da u meni u ovom trenutku raste tumor, na plućima, na jetri, nije ni bitno. Taj tumor se hrani dosadom, vi ga hranite.“
Danica se rasplaka. Refik se preobrazi u minijaturno biće, okrenu se, uđe u svoju spavaću sobu i laganim pokretom zatvori vrata.
Deset godina prođe. Sanja je diplomirala na filozofskom fakultetu. Predaje engleski jezik srednjoškolcima. Imala je niz ljubavnika, iz različitih dijelova i krajeva malog sarajevskog kozmosa. U slobodno vrijeme piše dosadnu i lošu poeziju, u dosadi. Živi sama.
Dvadeset godina prođe. Sanja još uvijek predaje engleski jezik srednjoškolcima. Promijenila je škola, ali monotonija i dalje uništava duh svojom prazninom i plitkošću. Pije antidepresive kako bi joj se ovaj svijet činio podnošljivijim. Prestala je pisati poeziju. Vodi dnevnik u koji zapisuje svoje snove. Živi u stančiću na periferiji grada sa svojom momkom Vedom. Često razgovaraju o djeci, on silno želi nasljednika a ona se zgraža.

SNIJEG

Snijeg i dalje pada. Pada već sedam dana. Službe koje su za to zadužene su proglasile stanje elementarne nepogode. Ljubičasta zgradica na periferiji grada sa nalazi na jednoj od najužih i nedostupnijih uličica u općini Ilidža. Snijeg dostigao visinu od metar i deset centimetara. Duboki snijeg je eliminisao sve ostale zvukove gradske vreve, čuje se usamljeni lavež nesretnog psa lutalice, čuje se poneki korak osoba koja se upustila u avanturu kako bi stigla na vjerovatno, jako važni sastanak.
Badema, žena koja svoj ispražnjeni život ispunjava imaginarnim problemima koje treba PODHITNO riješiti, je odlučila pozvati sve svoje komšije i sustanare i organizovati radnu akciju kojom će se očistiti ne samo njihova uličica, nego i susjedne ulice.
Sanja i Vedo su spavali. Sanja u njihovom krevetu koji se nalazi u spavaćoj sobi, a Vedo na kauču koji se nalazi u dnevnom boravku. Badema je pripremala akciju, kucala ja na sva vrata, svih domaćinstava ove ljubičaste zgradice na periferiji grada. Nadljudskim naporima je teglila svoje divovsko tijelo uz stepenice. Niko joj nije otvarao vrata. Badema je zaboravila, ili nije nikako ni znala, da u ovoj maloj zgradi niko ne živi. Niko, osim Sanje i Vede; koji su se nalazili na zadnjem (trećem) spratu. Zakolutala je očima, jer se suočila sa zadatkom ravnom uspinjanju na Mount Everest, ali je ona odlučna u svojim namjerama.
Probudila ih je. Sanja je polu-otvorila jedno oko, slabim pokretom podigla glavu sa jastuka, spustila glavu i vrisnula iz sve snage u jastuk (što je prigušilo abnormalno visoku frekvenciju, inače piskavog sanjinog glasa). Raščupana, nervozna i neispavana je nekako doteturala do vrata, gdje ju je dočekala Badema sa onim lažnim osmjehom koji kao da govori „sad ću od tebe tražiti, i morat ćeš to uraditi za mene“.  
Badema je izrafala svoje zahtjeve:
„đes ba kono? Kako je? Đe ti je čo'ek? Spava on do kasno aha, vidi, trebalo bi ovaj snijeg počistiti, bezbeli da ću ti pomogat’, nekako hatljavo izgleda, jelde? Imam ja lopate… hajmo se latit posla, za čas ćemo mi to“ 
Sanja je nekoliko sedmica ranije, sama sebi postavila zadatak. Pokušava biti bolja osoba, prihvata druge koliko god joj to bolno bilo.
Trudila je počistiti krmeljave oči i odgovorila Bademi da je sačeka napolju, dok se ona (Sanja) obuče.
Zatvorila je vrata i krenula ka spavaćoj sobi, u prolazu je zastala pored kauča na kojem je Vedo putovao i lebdio u svijetu snova, te mu je rekla da se spusti dolje kada se probudi, on je promrmljao nešto nerazumljivo i nerazgovjetno.
Kada se Sanje spustila niz stepenice i otvorila razbijena staklena vrata ulaza, vidjela je da je Badema sebi snijela plastičnu stolicu, na kojoj sjedi, i čije se noge krive od masivnog tereta Bademine guzice.
„deder ljepoto, sa'ću ja, bole me članci strašno… eno ti lopate tamo… joj što mi se nešto manta“
Sanja je zagrizla gornju usnu svom silom, ali je ponavljala u sebi da život jeste sranje i da te jebu na svakom koraku, ali ne želi više biti nesretna. Kopala je po promrzlom snijegu, koji joj se činio kao da je sačinjen od betonskih blokova. Donji dio leđa je zabolio. Badema je sjedila i posmatrala.  
„dublje to, sine, ništa ne radiš sa tim kopanjem“
Sanja je pokušavala ignorisati činjenicu da debela Badema sjedi, da debela Badema prigovara, da debela Badema ništa ne radi, ali ju je gnjev sve više i više obuzimao.
„bude li još jedno šta rekla, ubiću je… i gdje je onaj peder Vedo, ne kontam?“
Mučila se Sanja sa ogromnim količinama snijega, sa bolom u nogama, rukama i mozgu. Gnjev je rastao i rastao, kao zvijer koja se hrani ranjivošću i čeka trenutak kada osoba popusti gard, što će se u našem slučaju uskoro i desiti.
Badema se komično i teatralno, nakon minutne borbe sa plastičnom stolicom uspjela pridići. Sanje je pomislila da je došla da je zamijeni, da malo i ona odmori. Badema je samo rekla:
„ništa od tebe, ne znaš ni snijeg čistit’ odo’ ja gore obuć nešto toplije, kad se vratim skontaćemo kako ćeš ovo očistit'“
Navala nevjerojatne topline je prošla kroz Sanjino tijelo, imala je osjećaj da će joj glava eksplodirati, u crtanim filmovima bi joj para izlazila iz ušiju. Misli su stale, mozak se ušutio, istinski životinjski nagon je zauzeo mjesto vozača njenog bića.
Posegnula je za ručkom lopate koja je ležala na podu, i mrtvim pogledom je krenula ka Bademi koja je mamutski teturala ka ulazu. Svom snagom je znojavim dlanovima čvrsto držala drvenu ručku lopate, koja joj u ovom trenutku bila laka kao pero. Podignula je hladni predmet nadljudskom snagom pokrenutom navalom adrenalina, i rubovima širokog sječiva udarila, iz sve snage Bademinu glavu, koja se skoro pa prepolovila. Sitni zrnci lobanje i mozga su sletjeli na Sanjino čelo dok je badema tonula u duboki snijeg. Tamno-crvena krv je tekla kao iz slavine i pomiješala sa zasljepljujući bijelim snijegom.
Sanja je odbacila lopatu i obrisala dijelove Bademe sa svog lica.

Kratka biografija:
Rođen sam 1987. godine u Sarajevu (općina Centar). Početkom rata odlazim sa roditeljima u Izrael, tamo provodim djetinjstvo. 2002. godine se vraćamo u Sarajevu, na Grbavicu. Završavam Gimnaziju Dobrinja. Ispisao sam se sa Pravnog fakulteta nakon što sam upisao II godinu.