Dvorska luda
Dok god si bio moj kralj
Imala sam hrabrosti biti dvorska luda
U dvorcu iluzija
Tražiti način da te nasmijem…
Jutro na obali
I doručak – u tvojim očima sjena
I sjećanje na neki drugi svijet
Služili smo tada opiljke sreće i prah stvarnosti-
-bez priloga, molim!
Volim sve što skuhaš, ponavljao si svaki dan
U vrijeme ručka
A onda sam jedan dan
Pripremila kuhane fetuse naše ljubavi.
Previše!
Otjerat ću te snagom volje, odgovorila sam
Kada nisi pitao kako ću uspjeti bez tebe
U batu odlazećih, kraljevskih koraka
Čula sam podsmijeh gorke sreće
Izazvane nasilnim radom facijalnih mišića-
-više neću biti ničija dvorska luda!
Vikala sam za tobom.
Ko još vjeruje ludama
Odzvanjalo je uz eho tvojih koraka.
Radujem se šoljici zelenog čaja koju ću ujutro popiti
Ništa me u tome neće podsjetiti na tebe
Ne sada kada sam desetinama
Metamorfoza daleko od tebe!
Maske
Skidam ih uvečer
Sloj po sloj
A onda osjetim u nagosti
Ljepotu
Poželim da jutrom takva osvanem
Sloj za slojem
Nižu se
Jedna za tebe
Za prolaznike
Prodavače
Jedna za susjede
Radne kolege…
I nikada se ne pohabaju
Svaki dan ih sve više!!!
Leptir
Sasvim jednostavno sam te potčinila
Leptir si
Izgorio na žarulji od vlastitih želja.
Greška je poželjeti neuhvatljivo.
Svojim lutkama
Danas ću skrojiti haljine od sudbine.
Igrat ćemo se života.
Promrzla duša
Svijet
Život
Nastavlja sve
Dok postajem crno-bijela sjenka sreće
Nekad
Bilo je više dobrih vijesti
Sitnica što poprave dan
Bila su stopala od koja sam grijala promrzlu dušu
Dvije sam zime prezimila
Pod pokrivačem od snova
Zaboravljenih
Treća mi se, zauzvrat
Prijeteći osmjehuje
Cijeli dan
Ostao je još
Do ritualnog skidanja kalendara sa zida.
Ne brojim više godine
Istim strahom izbjegavala sam brojati sijede vlasi
Imam mrvice nade
Kafu bez okusa, čokoladu bez okusa
I još
Poneka sumorna tišina
Kao crno-bijela fotografija sretnije mene
Ona što je ostala u tvome sjećanju
Ona koju više ne pamtim.
Najljepša je, kažeš.
Pamtim sebe po tvome sjećanju…
Tuđi putokazi
Uzeo si nadu u sreću.
Odnio osmijeh iz oka.
Ostala je samo zima.
Proljeće neće doći u srce.
Ptice koje žive tu umiru.
Po jedna.
Dan za danom…
Kad ih više ne budem brojala
Spakovat ću sitnice koje si ostavio
I pratiti tuđe putokaze.
Moji su uvijek vodili pogrešnim putem.
Možda te ponekad posjetim
Na putu
U snovima…
Senada Zatagić rođena je 05. aprila 1985. godine u Zenici (Bosna i Hercegovina) gdje je završila osnovnu i srednju školu. 2008. je diplomirala na Pravnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, a gdje privodi kraju i postdiplomski studij, na Katedri građanskog prava. Bavila se atletikom, pjevala u horu i bila dugogodišnji član savjetodavnih tijela za mlade pri izvršnoj vlasti lokalne zajednice.
Prvu knjigu objavljuje 2004. godine, zbirka poezije „Mostovi“ (izdavač Udruženje književnika ZE-DO Kantona), a 2008. i zbirku pripovjedaka „Katarinino ogledalo“ (isti izdavač).
Zastupljena je u Antologiji BiH SF priča „Pogled u budućnost“ (sa pričom „Katarinino ogledalo“).
Priče su joj objavljivane u „Našoj riječi“, „Prometeju“, „Fojničkoj škrinji“, „Maruliću“, zbirkama „Kulin ban po drugi put“ i „Bosanska kraljica Katarina“, a pjesme u časopisima „Motrišta“, „Marulić“, „Gravitacija riječi“, „Dnevni list“ i dr.
Učesnik je „Šopovih dana na Plivi“, „Novosarajevskih književnih susreta“, ZEKON-a, FFK-a.
